WHAT IF

Wallace(Daniel Radcliffe), koji još uvijek, nakon godinu dana pati zbog prekida s bivšom curom, na jednom tulumu, osjeti kemiju s vrckastom Chantry(Zoe Kazan). Iako je mislio i misli da je afekcija obostrana, pri kraju njihovog razgovora, ona mu dade do znanja kako ima momka i kako mogu biti samo prijatelji. Opcinjen s njom, Wallace odluci probati održavati odnos u prijateljskom tonu.
Zanimljiv zaplet i neklišejizirani smjer filma, barem do samog kraja, uzdižu ovu romanticnu komediju ljestvicu iznad uobicajenih svakodnevnih rom.comova, i zapravo najvecu manu, nalazim u pokušaju plagiranja sad vec kultnog 500 DANA LJETA u ponekim scenama. Scenarij je fino napunjen neuobicajenim dijalozima koji su zaista lepršavi i ne stvaraju zamor, dok je kemija izmedju Radcliffa(Harry Potter) i Zoe Kazan(RUBY SPARKS) zaista uvjerljiva i daje cijelom ostvarenju jednu "down to earth" atmosferu. Režija je poprilicno jednolicna, što i nije loša stvar za film u kojem u prvi plan dolaze glumci i dijalog, dok je vidljiva improvizacija, koja iako vecinu vremena ne urodi plodom, u ovom ostvarenju pogadja tocno u srijedu. Lijepo je vidjeti da Radcliffe nije samo Harry Potter i da zaista može igrati i druge uloge i to poprilicno uvjerljivo, i dojma sam ako nastavi s ovakim odabirom uloga, da ce uspijeti s sebe skinuti "stigmu Voldemorta", odnosno da ga nece poistovjecivati samo s jednom ulogom(kao primjerice Elijaha Wooda nakon Froda, ili Mark Hamilla nakon Luka Skywalkera). Zoe Kazan je opet suptilno predivna, onako Woody Allenovski unutarnje inteligentna kao i u RUBY SPARKS, i upravo su njih dvoje prava energija filma, dok su se moram priznati i sporednim ulogama fino snašli Adam Driver(THIS IS WHERE I LEAVE YOU), Rafe Spall(LIFE OF PI), Megan Park(CHARLIE BARTLETT) i Mackenzie Davis(THAT AWKWARD MOMENT), i svi skupa cine jednu fino uštimanu improviziranu, "play dramu" za velike ekrane. Jedna zaista ponajviše fino odglumljena simpaticna feel good romanticna komedija koja rijetko(osim možda u finalu) upada u klišeje žanra, no ne toliko puno da bi joj to skinulo kakav bitni kvalitativni bod.

Read more »

THE RAILWAY MAN

Bivši britanski oficir Eric Lomax(Colin Firth), koji je bio mucen kao zatvorenik u Japanskom logoru tijekom drugog svjetskog rata, nakon dugo vremena provedenog "u prošlosti" osjeti ponovno što je to stvarni život, kad susretne ženu svog života u vidu Patti(Nicole Kidman), s kojom jako brzo stupi u brak. No "tragovi iz prošlosti" ponovno isplivaju kada Lomax otkrije, da je njegov mucitelj Nagase(Hiroyuki Sanada) živ i zdrav u Japanu i radi kao turisticki vodic.
Film TRAGOVI PROŠLOSTI(THE RAILWAY MAN) je baziran prema istinitim dogadjajima, i kao takav, ima puno jaci impakt nakon odgledanog. Naime, mislim da bi svi dodirnuti nesretnim ratom na Balkanu, a emocionalno i fizicki osakaceni njime, trebali pogledati ovo ostvarenje, i shvatiti ga kao svojevrsnu Bibliju, jer jedino na takav nacin ova država, a i ostali sudionici rata, mogu napokon ostvariti pozitivan dijalog, zakopati ratne sjekire, tražiti oprost, ali i dati oprost, shvatiti da su ljudi samo jedna mala, sitna grešna bica, i nastaviti dalje s životom, jer nastavimo li ovako, evolucija ce nas zaobici u velikom luku, a mi se i dalje, necemo pomaknuti od stigme epiteta "Balkanaca". Naime, to kazem, zato što ce se pojedinci nakon odgledanog, a shvativši da je ovo bazirano na istinitim dogadjajima, ako imaju i malo "soli u glavi", osjetiti krivim, što su ponekad reagirali odvec nacionalisticki ili barem blisko tomu, dok ce se oni s "velikim kolicinama maglovitog šecera u glavi", osjetiti uvrijedjeni, i okarkterizirati ovaj film kao gomilu gluposti, koje nemaju bazu u stvarnom životu. Necu odavati klimaks filma, zbog svrsihodnosti gledanja, no možete pretpostaviti u kojem smjeru prica ide. Što se tice samog filma, redatelj Jonathan Teplitzky(BURNING MAN) se odlucio za narativno preskakanje iz 1980 godine kada Lomaxa interpetira savršeni Colin Firth u vrijeme drugog svjetskog rata, gdje ga glumi možda i odvec intenzivni Jeremy Irvine(odlicno skinuo Firtha), i stvara pedigre za klimaks filma, nabijenog širokim dijapazonom emocija. Redatelj je jako pametno zavarao publiku, misleci da ce nakon romanticnog otvaranja, uslijediti nekakav tipicni dramski dijaloški rat izmedju Lomaxa i Patti, no Teplitzky jako brzo putem suborca Finlaya(standardno upecatljivi Stellan Skarsgarda) "objašnjava" kako je Lomax postao covjek koji jest sada, i postavlja temelj za Lomaxovo putovanje u Japan i suocavanje s prošlošcu. Iako je prvi dio filma, malcice repetativan i usporen, središnji dio u logoru, a narocito završnica filma, naglo ubacuje u petu brzinu i odvodi vas na nevjerovatno emocionalno putovanje vrijedno divljenja, što nije mala stvar. Da li se moglo bolje, realno da, no Teplitzky i dalje zaslužuje pozitivnu ocjenu što jednu ovako interesantnu istinitu pricu nije odveo u patetiku, dok nam ostaje sitno žaljenje, što se ovog projekta nije uhvatio netko iskusnije, primjerice Spielberg(citaj "na tragu SCHINDLEROVE LISTE"), i odveo ovu pricu gdje zaslužuje, na pijedestale Oscara. Ovako, jedino tko zaista zaslužuje Oscara jest Colin Firth(KRALJEV GOVOR), koji je jos jednom dokazao da je jedan od najboljih dramskih glumaca današnjice i njegov lik kojeg tumaci, Eric Lomax, koji je zaslužio nekakvog pocasnog Oscara za ljudskost na "ekranu zvanom život".

Read more »

THE DOUBLE

Cinovniku u vladinoj agenciji Simon(Jesse Eisenberg), koji kroz život prolazi nezamijeceno i socijalno odsjeceno, život naglo promijeni tok, kada se u njegovoj agenciji zaposli osoba imena James(Jesse Eisenberg), s kim dijeli jednaku fizicku vanjštinu. No, iako indenticni izvanka, karakteri su im sušta suprotnost. Dok je Simon covjeca ribica, u nemogucnosti da udje u bilo kakvi fizicki kontakt ili se zauzme za sebe, da ne govorimo o cinjenici da je za vecinu nevidljiv, njegov "dvojnik" James je sve ono što on nije, popularan, manipulativno sposoban, verbalno obdaren ali i bolesno ambiciozan i pokvaren bez ikakvog osjecaja za krivnju. Njih dvoje ce zapoceti cudan odnos koji ce kulminirati kada se beskurpulozni James upusti u aferu s Simonovim "predmetom" žudnje, lijepom i enigmaticnom Hannah(totalno pogodjenaMia Wasikowska).
Recentno ostvarenje DVOJNIK(THE DOUBLE) je baziran na istoimenom knjiškom predlošku Dostoevskog, dok ga je scenaristicki za ovaj film doradio scenarist i redatelj Richard Ayoade(SUBMARINE), kojega se mozete sjetiti i po glumackoj partitudi iz SUSJEDA TRECE VRSTE.
Najbliže napisano, jedno bizarno, drugacije ostvarenje koje se hrani neosporivim vizualnim genijem redatelja Ayoadea, koji je nakon svega vec odgledanog, u okvirima smiješnog budgeta, uspio iznjedriti nešto potpuno novo, svježe, no prije svega uznemirvajuce i zabrinjavajuce. Scenografija i kostimografija je minimalisticka i podsijeca na ranog Terry Gilliama, s morbidnim i eminentnim riješenjima kamere na tragu kombinacije Finchera i Greengrassa, što stvara odlican efekt. Scenarij je jednostavan, no opet kompleksan u svojoj poruci, i kad u retrospektivi razmislite o svemu odglednom, shvatite da poznajete barem jednog Simona, koji zbog društveno popularnih karkateristika(neprivlacne vanjštine i nedostatka samopuzdanja) možda nikad nece moci osvojiti curu koju želi ili zaraditi svoje mjesto "pod Suncem" osim ako ne otkrije ili izmisli nešto revolucionarno(svaka slicnost s Zuckenbergom nije slucajna pri odabiru Eisenberga za glavnu ulogu). Zaista postoje "takve osobe", i ne mogu da ne osjetim žaljenje za svaki oni trenutak kad sam ignorirao takve osobe smatrajuci ih svojevrsnim umanjenjem svoje društvene popularnosti kad bi se nalazili u mojoj blizini. Cudni i jadni ljudi smo mi u borbi za društvenim statusom, no cak i taj društveni status nema takvi impakt na psihu pojedinca, kao konstantno verbalno degradiranje od strane tvojih najbližih, prijatelja, ili u konacnici razocaranje zbog cinjenice da vas je predmet vaše žudnje odbacio zbog neke popularnije, no plošnije osobe. Takvo postupanje stvara psihopate, i moramo shvatiti, da smo svi skupa, kao društvo, krivi za sva ova nezadovoljstva koja precesto kulminiraju ubojstvima i samoubojstvima, i dok ne naucimo evoluirati kroz odnose s drugim živim bicima na ovom planetu, za nas nema spasa. Sve ovo iz jednog tako kratkog filma(93 min.) i jos kraceg sinopsisa, to nije mala stvar, i tim više zato treba cijeniti ovo ostvarenje i ne gledati ga kroz prizmu bizarnog vizualnog prosedea koji film neupitno posjeduje, a koji ce odvratiti podosta publike od gledanja. Ne ovo nije preseratorski art film s apstraktnom porukom koju zna sam autor a na vama je da pogadjate što je pjesnik htio reci, ovo je kvalitativno umjetnicko djelo s odlicnim glumackim ostvarenjima(Jesse Eisenberg je zaslužio nominaciju za Oscara) i jasnim porukama(koje poticu daljnju raspravu), i uznemiravajucim predvidanjem jednolicne, "klonirane", emocionalno osakacene buducnosti, za koju nas svakodnevno treniraju trpajuci nas u okvire inih društvenih pravila i normi. Sve u svemu ovaj film nije za svakoga, a da li je za Vas, to ce te doznati vec u prvih par minuti, tako da vas ništa ne košta pustiti ga na vašem DVDu i otkriti.

Read more »

OCULUS

Dugo sam odgadjao gledanje recentnog horora naziva OCULUS. Iako su kritike bile redom solidne, možda cak i vise nego solidne ako uzmemo u obzir da se radi o hororu, žanru, koji je izlizan skoro jednako koliko je i zahtijevan, i ciji se kreativni laureati mogu izbrojati na prste jedne ruke(EGZORCIST, ROSAMARYINA BEBA, ISIJAVANJE..). Moram prvo kazati kako film nema onaj utabani narativni slijed dogadjanja, nego veoma umijesno preskace iz sadašnjosti u prošlost, prateci naravno jedne te iste likove samo u razlicitim, a usudio bi se kazati iako ce mozda malo cudno zvucati, i istim životnim dogadjanjima(shvatiti ce te kad odgledate). Sinopsis zvuci kao klisej, obitelj doseli u novu kucu, i tamo odluci stvoriti novi život. Problemi nastanu kad se u kucu "useli" i nekakvo antikvarijatno ogledalo, koje pomalo ali eminentno pocinje obmanjivati clanove obitelji. Da ne bi ispalo odvec jednostavno, ima tu i usporedna radnja koja se dešava u "sadašnjosti" a koja je jednako relevantna kao i ova, no zbog svrsihodnosti gledanja necu odavati ništa više. Rezija je sigurna i adekavatna, bez previse jeftinih "bu" scena za svekoliku publiku. Tenzije se ovdje baziraju na psiholoskim osjetilima, skoro pa trilericnim, gdje je svojevrsan uplet "CSI istrage", ili bolje kazano "Mulder-Scully efekta eliminacije dokaza", jedna od bravura filma, koja doprinosi neocekivanosti i misteriji koji idealno "obavije" cijeli film. Kao sto sam uvijek govorio, odlicna je stvar za film, pa tada i za publiku naravno, kad je redatelj ujedno i scenarist(kao sto je ovdje slucaj), jer se tad(uglavnom) bazicna vizija scenarija ne izgubi u redateljskom ne razumijevanju štiva. Redatelj i scenarist Mike Flanagan pokazuje zavidnu sposobnost fluidnosti naracije, i samo rijetko u poslijednjem kvartalu filma, s ponekom klisejiziranom "bu" scenom podilazi producentskim zahtijevima i mainstreem publici, no inteligentan i hrabar završetak se iskupljuje za sve te male greškice. Gluma je adekvatna no nije savršena, što je sama prica i odlicna karakterizacija likova zahtijevala, i vjerovanja sam da bi gledali možda i savršeni horor da su se u naslovnim ulogama nalazili malo uvjerljiviji karakterni glumci, ovako, na trenutke se gubi ta toliko tražena doza uvjerljivosti. Sve u svemu jedan inovativan, drugaciji, hrabar psiholoski horor, koji zaslužuje vašu pažnju ponajviše zbog činjenice da izvrce pravila žanra i slaže ih u jedno skroz drugaciju sliku, koja ne samo da je zabavna, gledljiva, nego i inteligentna i intrigantna. Napeto do samog kraja, nema što.. Pogledajte, uvjerite se sami!

Read more »

THE ZERO THEOREM

Moram prvo napomenuti kako sam veliki obozavatelj lika i djela Terry Gilliama, jednog od Pythonovaca, koji je uspio izgraditi upecatljivu i prepoznatljivu redateljsku karijeru. Od kultnog BRAZILA, preko dramski karakterno upecatljivog KRALJA RIBARA, pa do ingenioznog 12 MAJMUNA, da bi na kraju došli do njegovog poslijednjeg nezaboravnog filma i pomalo kontroverznog STRAHA I PRIJEZIRA U LAS VEGASA, koji je podijelio i kritiku publiku, što je naravno, ako se mene pita hvalevrijedna stvar. No kako STRAH I PRIJEZIR U LAS VEGASU datira iz 1998 godine, ne mogu a da ne primjetim, kako od tad pa do danas, Gilliam nije ostavio neki veci filmski trag. Bilo je tu svega, od bajkovite visoko budgetirane(da ne kažem komercijalne) BRACE GRIMM, preko popljuvanog TIDELANDA, pa sve do diskutabilnog i mukotrpnog IMAGINARIJUMA DR. PARNASSUSA, Gilliam nikako nije uspio pogoditi onu žicu, koju je imao u starijim ostvarenjima, a koja su mu priskrbili kultni status, zato kad je najavio da snima novi egzistencijalni sf, s dvostrukim Oscarovcom Christophom Waltzom u glavnoj ulozi, apetiti publike željnje neceg novog su porasli, no nazalost, neopravdano. Naime, recentno ostvarenje, THE ZERO THEOREM, iako ambiciozno, ne uspijeva do kraja ukomponirati sve ono sto je scenarist htio kazati, nego pomalo Gilliamovski, na silu, minimalizmom, nakrivljenom kamerom i velikim dijapazonom boja, pokusava prekriti nedostatak prave fluidne, narativne i potentne filmske price. Ima tu svega, od crnih rupa, egzistencijalnih dijaloga i monologa, korporativne espijunaže, nebuloznih likova, sf teorija, pokusavanja otljucavanja misterije smisla života i vjerovali ili ne jos mnoštva toga, i to je upravo najveci problem. Naime, previse je tu tema i žanrova, koji izgledaju kako su nagomilani u taj jedan set u nekakvoj "Gotham Schumacherovoj crkvi", da bi to sve skupa dobilo neki ozbiljniji, eminentniji i filozofski nastrojeni ton. Gluma Waltza(NEMILOSRDNI GADOVI, ODBJEGLI DJANGO) odgovara cijelokupnoj atmosferi, no problem jest što atmosfera ne odgovara scenariju, a scenarij temama koje pokriva, tako da u konacnici sve to skupa izgleda malcice nategnuto i izkarikirano, da bi zadovoljilo publiku željnu neceg svjezeg, novog i revolucionarnog, na što se naravno poziva Gilliam. Sve u svemu donekle, na momente gledljivo ostvarenje koje je dobro samo u ponekim dijalozima i monolozima, ili bolje kazano idejama šturo opisanim u pojedinim recenicama i kao takav, ne bas vrijedan vase vece pažnje, ali siguran sam, da ce upravo pojedine od tih spomenutih recenica, ostaviti dovoljan impakt na vasu psihu, da ga okarkterizirate kao ostvarenje koje nije "potrošilo" vaše dragocijeno vrijeme na ovom trecem kamencicu od Sunca.

Read more »

BEGIN AGAIN

Gretta(Keira Knightley) je mlada glazbenica koja je zadnjih par godina provela kao "sidekick" svom popularnijem momku Daveu(Adam Levine), koji osim što je "tukao" turneje, je usput "tucao" i svoju pomocnicu, što je dovelo do prekida veze. Dan(Mark Ruffalo) je glazbeni menadjer/producent i bivši suvlasnik nezavisne diskografske kuce, koji jednog dana pripit završi u baru u kojem je sasvim slucajno i neocekivano za nju samu nastupala Gretta. Uvidjevsi njene kantaautorske sposobnosti, i u nepostojanju alternative, Dan ponudi Gretti mogucnost snimanja albuma, ali na jedan ne baš uobicajeni nacin.
Nadasve zanimljivo ostvarenje je redateljsko i scenaristicko "dijete" John Carneya, koji je vec odusevio kritiku s takodjer glazbenim ostvarenjem JEDNOM(ONCE), dok je s ovim, samo potvrdio svoj besprijekoran glazbeni, ali i redateljski okus. Naime, rijetko kad me je, barem u domeni glazbenog filma, nesto ovako osvojilo kao ovaj film. Od samog pocetka se vec nazire nešto totalno drugacije i s bouqueom, koji se, kako se prica odmotava, samo kvalitativno proširuje i glazbeno obogacuje. Da ne bi mislili kako je jedina "zvijezda" filma soundtrack koji je besprijekoran, scenarij je ispeglan skoro do savrsenstva, i na jedan neklisejizirani nacin, nasmijava, rastuzuje i potice na razmišljanje, što je uvijek hvalevrijedna stvar. Stvarno na više nivoa, dramski, ovaj film funkcionira, dok osudjuje, secira i realisticki ocrtava sve standardne greske nas ljudi kao boraca kroz život, gdje su nam dodijeljene raznorazne uloge, kroz raznorazne etape našeg života i to u tako malo trajanja ovog filma. Gluma je bila od velikog znacaja za jedan ovako tipicno dijaloški film i Knightley(ANA KARENINA) i Ruffalo(AVENGERS, aka Hulk) imaju savršenu kemiju, dok im novopeceni glumac Levine(frontman MAROON 5) solidno parira i uklapa se idealno, kao pomalo "prodana" glazbena zvijezda, što ima upecatljiv metafilmski efekt. Ostatak glumacke podjele je takodjer idealno odabran i ostavlja svoj obol cijelokupnom ostvarenju, dok je lepršava rezija bez puno eksperimentiranja i s fokusom na zvuk i koloritno adekvatnu kameru, pun pogodak. Ne znam koja je tocno ideja vodilja bila redatelju Carneyu, no dojma sam, kao da je u liku Dana vidio sebe, pomalo razocaran mainstreem glazbenom industrijom i prodajom odlicnih autora za "sitnu lovu", htio pokazati i dokazati da i dalje postoje istinski talenti, kojima treba dati šansu i bezuvjetnu podršku, uz samo malo poguravanja koje ce njima samima znaciti nista, a tim izgubljenim i neshvacenim umjetnicima puno, i gdje ce mo, što je najvažnije, profitirati i mi sami, vjerni slušatelji, publika, ljudi, u svim onim životnim trenucima, lošim i dobrim, gdje nam istinski kvalitetna muzika, pomaze da se lakše nosimo s teškim, a jos jace stimuliraju dobre trenutke. Jedan izuzetno kvalitetan film s kvalitetnom muzikom o kvalitetnoj muzici, koji  realno ocrtava, bez previše patetike i klišejiziranosti sve naše dramske, romanticne i komicne trenutke, koji cine ovu nepoznanicu zvanu život.

Read more »

UNDER THE SKIN

Moram priznati da nisam neki ljubitelj lika i djela Scarlett Johansson, koja se kroz vecinu svoje karijere, ako se mene pita, progurala na racun "guzica i sisa" a manje kroz stvarno kvalitetnu, uvjerljivu glumu. Ono za sto je treba pohvaliti jest pametan odabir uloga, koje upravo zahtijevaju njenu pretjeranu uporabu vec spomenutih atributa a da ih zapravo ne pokazuje eksplicitno, nego suptilno sugerirajuci njen toliko hvaljeni seksipil. Zapravo, ako se mene pita, najbolja uloga koju je ostvarila, jest bila ona cisto vokalna, ali itekako ekspresivna u remek djelu ONA, koji mi je probudio znatizelju za njen talent, dok je upravo u recentnom naslovu, POD KOŽOM(UNDER THE SKIN), ako se mene pita pokazala svoj puni glumacki potencijal, kojega ce u buducnosti, tesko nadmasiti.
POD KOŽOM je jedno neobicno ostvarenje redatelja Jonathana Glazera(SEXY BEAST, BIRTH) prema romanu Michela Fabera, a prati vanzemaljku(Johansson) cija je misija na Zemlji da nalazi muskarce, zavodi, upoznaje i potom.. e to vam necu odati, pokvarilo bi gledanje.
Minimalisticko i prije svega kvazidokumentaristicko ostvarenje gdje vecina "glumacke postave" nije ni znala da glumi, nego je kriomice snimana unutar kombija kojim je upravljala Johansson, dok im je tek kasnije kazano da sudjeluju u filmu. Prvo sto moram natuknuti kako ovo nece biti film za konzervativniju publiku, ili za publiku zeljnu specijalnih efekata ili akcijskih scena, ovo je svojevrsno kreativno eksperimentiranje redatelja Glazera ukomponirano s zanimljivom premisom price, koja se pametno, ali realno nedoreceno povodi s idejom "manje je više". Ima tu dosta praznog hoda, kojega izvlace morbidne, ali zanimljive i seksualno diskutabilne scene od kojih je tesko odvratiti oci i savrseni pesjazi hladno predivne Škotske, koja atmosferi price stoji kao salivena. Ako se mene pita, po prvi puta je Johanssonina seksualnost dobila svoj pravi tonus, dok joj minimalizam glumackih ekspresija sasvim pristaje(nesto kao Schwarzenegger u ulozi TERMINATORA) i sluzi kao uvjerljiv pandan knjiskom predlosku. Sve u svemu jedan film za kojeg nije svrsihodno odavanje previse fabularnih detalja, dok bi mu najbolji opis bio "pokusaj art sci-fi eksperimentiranja" za koji se ne zna da li je uspio, jer o ukusima se ne raspravlja. Moj zakljucak je, da ce nekim biti ocajan, dok ce drugi u njemu naci nesto vrijedno diskutiranja, a istina je vjeroatno skrivena negdje u kutku pisceva mozga, jer ovo je jedan od onih filmova ciju punu esenciju u potpunosti moze dokuciti samo on a to nije bas ono što široke mase preferiraju.

Read more »

BAD WORDS

Guy Trilby(Jason Bateman) pronadje "rupu" u pravilniku natjecanja u slovkanju za školarce i prijavi se, odlucan da ode do kraja i pobijedi na nacionalnoj razini. Iako djeluje nadprosjecno inteligentan, nitko zapravo ne moze dokuciti koji mu je povod da to uradi i zasto zeli izgurati do samog kraja.
Zanimljiv scenarij je djelo debitantna Andrewa Dodgea, dok reziju potpisuje nitko drugi doli Jason Bateman(HORRIBLE BOSSES, KRADJA INDENTITA, serija PRIKRACENI), koji je vidio iskljucivo sebe u naslovnoj ulozi. Moram priznati da je i pogodio, jer mu uloga prepotentnog, mrzovoljnog, sarkasticnog, otudjenog covjeka stoji kao salivena, i ova uloga bi se slobodno mogla okarakterizirati kao njegov "Bad Santa" s kojim ima podosta slicnosti. Naime, nema u ovom filmu straha od cenzora i Bateman prikazuje "the full monty" verbalnih dosjetki i uvreda, u kojima ne preza od nicega. Moram vam natuknuti kako ovo stvarno nije film za svatkoga, i konzervativnija publika a pogotovo roditelji bi se mogli smatrati pomalo i uvrijedjeno, iako postoji moralka upletana u završni "twist", koja se zapravo na blagi nacin ispricava za sve sto je prikazano ili bolje kazano izreceno. No, ovaj film bi mogli zato obozavati svi oni ljubitelji pesimisticno-sarkasticnog no ponajvise crnog verbalnog humora kojeg nemilice sipa lik Batemana, koji se doima kao nekakav hibrid Bad Sante(Billy Bob Thorntona) i doktora Housa. Rezija je na razini nekakvog sitcoma i samo u rijetkim trenucima Bateman eksperimentira s kamerom, ponajvise zbog manjka sadrzaja kojega je trebalo ispuniti. Ostatak glumacke postave je adekvatno podijeljen i valja pohvaliti mladog Rohana Chanda u ulozi Trilbyevog najveceg protivnika i prijatelja, koji je "Grinchu", barem na trenutak "pokazao smisao Božića(citaj zivota) a to su kao i uvijek oni kratki istinski trenuci zabave i prijateljstva koji su zaboravno nezaboravni. Pogledajte, nece vam biti dosadno, jer film osim crnog humora sadrzi i neku vecu poantu koju je htio pokazati, a ako kojim slucajem budete uvrijedjeni odgledanim, uzmite u obzir cinjenicu da ste se malo uozbiljili i ostarili, no mislim da Trilbya to nije ni briga.

Read more »

JOE

Mislim da i ptice na grani znaju kako je Nicholas Cage pomalo, ali sigurno utonuo u B produkciju, u koju su ga uvalili niz losih odabira projekata spareni s cinjenicom kako je iste te projekte morao prihvatiti zbog financijskih problema. I dok se takva situacija dogodila nekolicini velikana(Stallone, Van Damme, Seagal, Snipes..), oni su barem dobili ruku spasa u vidu PLACENIKA, koji su im dali nove sanse u mainstreemu. Mislim, i nadam se, da ce u potencijalnom cetvrtom nastavku PLACENIKA, Stallone pozvati i Cage, jer mu na listi projekata stoje blago kazano ostvarenja B kategorije, moglo bi se tu cak i slovo "C" moglo komodno uvaliti.
Poceo sam ovako pomalo negativno s ovom recenzijom, ne zato sto ne volim Cagea, nego jer mi ga je iskreno zao, s obzirom da se radi o glumcu koji je, iako precesto preglumljen, u stanju iznjeti velike i male filmove. I upravo je recentno ostvarenje, JOE, jedan takav mali film, u kojem je Cage pokazao da jos uvijek postoji na kreativnoj mapi, a ne samo da unovcuje cekove za smeca u kojima "statira".
Joe(Cage) je priposti seljak koji vodi manji obrt u nekakvoj selendri, i zaposlenici su mu uglavnom afroamerikanci koji trebaju sitniš za preživljavanje. Jednog dana mu za vrijeme radnog vremena upadne decko imena Gary(Tye Sheridan) koji od njega traži da ga zaposli, što Joe i uradi. Pomalo, Joe i Gary stvore nekakav kvazi prijateljsko-ocinski odnos, koji biva narusen konstantnim "posjetima", kako Joeve kriminalne prošlosti, tako i Garyeve tužne i eminentne sadašnjosti u vidu njegova oca, okorjelog pijanca i zgubidana Wadea(Gary Poulter).
Prvo što mi je zapelo za oko jest ime redatelja ovog ostvarenja Davida Gordona Greena, koji je ucinio punih 180 stupnjeva, prebacujuci se s pop komedija(PINAPLE EXPRESS) u ove ozbiljnije dramske vode.
Autenticnost je rijec koja bi najbolja docarala ovaj film. Od atmosfericnih pejsaža zabitog djela Teksasa, preko minimalisticko pogodjenih prljavih interijera kuca i ustanova tih prostora, pa sve do dijela glumacke postave, koji nisu glumci, nego redom lokalni natrušci koje je redatelj angazirao samo za potrebe ovog filma. Malo je poznata cinjenica naime, da je uloga Garyevo oca Wadea, pripala doticnom(i sada pokojnom) Garyu Poulteru, beskucniku i pijancu koji je nakon snimanja nastavio s svojim diskutabilnim zivotom i potom jako brzo preminuo. Ono sto moram dodati jest kako san tijekom cijelog filma bio odusevljen njegovom pojavom i "glumom", koja je ako se mene pita, trebala biti nagradjena najmanje s nominacijom za Oscara u sporednoj ulozi, ako ne i samim Oscarom(kao Barkhad Abdi iz KAPETANA PHILLIPSA) zbog svoje impaktnosti, realnosti i straha koju sam njegov pogled i pojava uljevaju. Ostatak glumacke postave, onaj renomiraniji je odradio solidan ili bolje kazano adekvatan posao, gdje Cage zadovoljava i prerušava se u nešto što on inace u filmovima nije, glupi, priprosti klošar, dok mladi Tye Sheridan ponavlja, i to doslovce, svoju ulogu iz filma MUD, što uopce nije losa stvar, no ne znam koliko ce dugo jos to funkcionirati u njegovoj "karijeri".
Režija je minimalisticna i pogodjena, skoro pa dokumantaristicki nastrojena, što je veoma dobra stvar, dok jedino scenarij malcice na trenutke trazi dodatnu radnju kako bi popunio poneke nezanimljvije i nedorecenije dijelove filma. Podosta likova je tu koji nisu karakterno zaokruzeni da bi se ovaj film mogao okarakterizirati kao remek djelo, ali autentnicna rezija, kamera i gluma su definitivno stavke koje ga izdizu iz mediokriteta. Sve u svemu jedan ne drugaciji(jer imali smo MUD, UBOJITOG JOA i TRUE DETECTIVE), ali zanimljiv i brutalno iskren prikaz "redneck" selendre u Americi, koji u isto vrijeme imponira i zabrinjava svojim totalnim odmakom od stvarnosti, koji na trenutke izgleda nerealan, nemoguc, brutalan, dok bi mu nadimak evolucijska kocnica pristajao kao saliven.

Read more »

ENEMY

Nakon što sam odgledao odlicni INCENDIES i vrlo dobri PRISONERS, zaintrigirao me lik i djelo redatelja oba filma, Denisa Villeneuvea, koji je kroz ta dva atmosfericna ostvarenja, neodoljivo podsijetio na majstorske trilericno-atmosfericne i narativne sposobnosti majstora tih zanrova, Davida Finchera(SEDAM, IGRA, ZODIJAK). Nakon sto sam trazio njegove slijedece projekte nabasao sam na pomalo distributerski izignorirani psiholoski triler s elementima misterije, naziva ENEMY, koji je u svojoj maticnoj drzavi, Kanadi, doživio premijeru, dok ga ostatak svijeta jos nema(a mozda i nece imati) privilegiju gledati u kinima. Nije ni cudo da se ovakvo ostvarenje zaobilazi u velikom luku od strane distributera, jer publike koja preferira ovakve filmove nema na pretek, i vjerovatno se nebi ispunila distributerska kvota. No nista zato, 21 stoljece je, i svi znamo i mozemo kad hocemo i zelimo, pa nadjemo sto nas zanima na ine nacine.
Sinopsis je poprilicno jednostavan, ali opet kompleksan, i bazira se na romanu Jose Saramaga, a prati Adama(Jake Gyllenhaal), profesora na fakultetu, koji jedan dan gledajuci nekakvi trecerazredni film, nabasa na glumca koji je u svakom pogledu indentican njemu. To u njemu probudi znatizelju i odluci se suociti s svojim "dvojnikom".
Zanimljivu premisu, redatelj nije htio oduziti na nekakvih nepodnosljivih 3 sata gledanja, nego je cijelu svoju ideju, uspio predociti u samo 90 minuta, koje krasi polagani tempo, sad vec simptomaticna Villeneueveova koloritno žuta kamera, i par zaista uznemirujuce hororicnih scena, koje su zastrasujuce, i u ponekim dijelovima neodoljivo podsijecaju na originalnog OLDBOYA, što naravno uopce nije losa stvar. Ne bih vam zbog svrsihodnosti gledanja, trebao dati dublji osvrt na ovaj film, što naravno i necu, samo cu vam kazati da je od velikog znacaja, da film pogledate totalno koncentrirani, u suprotnom bi mogli steci krivi dojam, i osvrnuti se kasnije na njega kao na nesto preambiciozno i lose, sto naravno nije slucaj. Za one koje misle da ce gledati Lynchovski neobjašnjivi film, sugeriram da nije tako, i ako ste koncentrirani, nece vam trebati DVD izdanje s natuknicama gdje tocno gledati i kad, trazeci dijelove puzzle. Ono sto ce te sigurno mozda htijeti, jest pogledati ga po drugi put, samo kako bi ste bili sigurni kako ste shvatili cijelokupnu vecu ideju i bit filma. Gluma je bila od velikog znacaja i nositelj cijelog filma je odlicni Jake Gyllenhaal(ZODIJAK, SOURCE CODE, PRISONERS, END OF WATCH, BROKEBACK MOUNTAIN), koji jos jednom potvrdjuje da je jedan od najboljih glumaca mladje generacije, koji rijetko grijesi u biranju projekata, i tezi kreativnosti i kvaliteti a ne produnetskoj podobnosti i kvantiteti(izuzev PRINCA OD PERZIJE), kao sto vecina mladjih glumaca radi. Sve u svemu jedno dobrodoslo, drugacije, posebnije ostvarenje, koje nece biti za one konzervativnijeg raspolozenja, dok ce one zeljne, drugacijeg, tamnijeg, pesimisticnijeg, i vise nego zadovoljiti, dajuci im razloga za naknadno mozganje i otkrivanje skrivenih detalja i poruka, koje su subjektivne, jednako toliko koliko i univerzalne.

Read more »

SNOWPIERCER

U bliskoj buducnosti, neuspjeli eksperiment, koji je trebao riješiti globalno zatopljenje, dovede do smrzavanja citave planete. Ono preostalo ljudske populacije koje je preživjelo, ukrcalo se na supersofisticirani vlak naziva Snowpiercer, u kojemu su ljudi, prema vagonima podijeljeni u društvene klase. U poslijednjem vagonu, kojeg nastanjuju najniža klasa, se svako malo izrodi potreba za revolucijom, koja u vecini slucajeva biva ugašena veoma brzo, no ovaj put, mozda bude malo drugacije jer pobunu predvodi uporni, dosljedni, inteligentni i snazni Curtis(Chris Evans), koji ce vodjen vlastitim demonima, pod svaku cijenu pokušati doci do strojarnice, koju nastanjuje misteriozni graditelj i vlasnik Snowpiercera, Wilford.
Zanimljiv sinopsis je zapravo baziran prema kratkoj prici trojice francuskih pisaca, a ekraniziran u nezavisnoj produkciji od strane Južno Koreanskog redatelja Joon-ho Bonga(DOMACIN) koji potpisuje i scenarij. Kao sto sam uvijek govorio, veoma je obecavajuca situacija kad redatelj sudjeluje u procesu pisanja scenarija, jer tada tocno zna gdje želi odvesti film, i nerijetko to i napravi. Upravo je to ono što se nazire od samog pocetka filma, odlicno vodjenje, kako produkcijski, tako scenografski, gdje je savršena koreografija jedna od bravura filma koja ostaje u sjecanju. Iako se na trenutke doima kako su poneke scene odvec izprekoreografirane, zapravo se po završetku filma, otkrije kako su upravo te scene uvijek i iskljucivo u službi vece price. Gluma je jedna od bitnih stavki ovog filma, jer se široki kadar prakticira tijekom vecine filma, i veoma je bitna bila potpuna koncentracija svih na setu, što i jest slucaj jer, Chris Evans(KAPETAN AMERIKA), Jamie Bell(BILLY ELLIOT), John Hurt(O ZA OSVETU) na veoma suptilan ali sugestivan nacin odradjuju svoje uloge, dok je za divno cudo jedina preglumljena glumica bila Tilda Swinton(SAMO LJUBAVNICI PREŽIVLJAVAJU), koja je ovom ulogom ocito dala oduška samoj sebi, zeleci ponuditi nesto totalno drugacije od svih svojih dosadašnjih uloga a uspijela ispasti samo kao kopija Elizabeth Banks iz filma IGRE GLADI. Film se naime tijekom citavog svog trajanja zbiva u kvadraturi pojedinih vagona, i zaista je trebalo dosta imaginacije da bi se dogadjanja koreografirala i realizirala na publici zanimljiv, nenaivan nacin, što je u vecini scena pošlo za rukom redatelju Bongu. No potentna rezija je samo šlag na torti, ono što imponira je odlicna ideja i metafora vlaka kao ljudskog društva u kojem živimo, i to nerijetko poprilicno naivno, dok vjerujemo politickim intrigama i teorijicama, koju se u vecini slucajeva samo paravan za neke vece, nama potpuno nejasne ciljeve, koje nas neminovno odvode k totalnom medjuljudskom nesrazu, i onda neminovno i kolapsu, koji nas uvijek nekako egzistencijalno poštedi, taman onoliko da možemo ponovno zapoceti "igru" ispocetka. Žalosno i proracunato je ljudsko društvo postalo do te mjere da se možebitni kraj, nazire samo kao pocetak, jednog te istog poretka izmedju ljudi, dok je ravnopravnost i pravo na jednak život, davno izgubljena relikvija, ili zapravo mozda bi bolje bilo kazati, relikvija koja nikad nije ni postojala, oaza, koju svi mi tijekom fatamorgane vidimo, a koju rijetki, oni ambiciozni i beskrupulozni mogu doseci, dok u procesu izgube dušu. Sve u svemu jedno zanimljivo ostvarenje, cija je jedina manjkavost, podredjivanje producentima s ponekim nebuloznim akcijskim scenama i pogotovo završnom "spektakularnom scenom", koji su dosta narušili ukupan vrlo dobar dojam citavog filma, šteta, potreba za novcem je još jednom nadjačala kreativnost pojedinca, no ne toliko da ne bi mogli uzivati u ovom filmu, taman toliko da potakne vase mozdane stanice.

Read more »

FADING GIGOLO

Moram priznati da nisam baš pratio redateljsku karijeru inace poznatog karakternog glumca John Torturra(TAJNI PROZOR, TRANFORMERS, TKO JE OVDJE LUD), koji je evo s recentnim U TROJE S ŽIGOLOM(FADING GIGOLO) upisao peti redateljski projekt(MAC, ILLUMINATA, ROMANCE AND CIGARETTES, PASSIONE), dok mu je šesti, RIO, EU TE AMO u postprodukcijskoj fazi. Osim što je režirao U TROJE S ŽIGOLOM, i sam scenarij je njegova originalna ideja, što je analizirajuci s angažiranjem Woodya Allena(BLUE JASMINE) kao jednog od glumaca u njegovom filmu, podosta slicno s modusom operandi tog redateljskog velikana.
Film prati Fioravantea(John Torturro), koji se na nagovor svog prijatelja Murraya(Woody Allen), odluci poceti baviti najstarijim zanatom na svijetu. Prva "žrtva" će mu biti Murrayeva dermatologinja(Sharon Stone), koja zadovoljna s pruženom uslugom predlaže svojoj prijateljici Selimi(Sofia Vergara) menage a trois, na što ova pristane s velikim entuzijazmom, jer Fioravante nije lijep, nego je muževan i adekvatnih proporcija. U isto vrijeme Murray upoznaje mladu židovku Avigal, koju nakon nekog vremena upozna s Firoavanteom, i njih dvoje zapocinju veoma poseban odnos. No lokalna zidovska zajednica, na celu s cuvarem reda Doviem(Liev Schreiber) ne mogu dopustiti takve odnose, pa se i na pomalo nasilan nacin umiješaju u citav slucaj.
Možda bi najbolji opis ovog filma bio, pomalo dosadnija, neuspjelija kombinacija Woody Allenovskih i Coenovih ostvarenja, gdje Torturro iako narativno polagano i potentno gradi radnju, ne uspjeva to sve skupa povezati nekakvim zanimljivijim "zacinom". Ono što jest pozitivno jest cinjenica da se nacinom rezije i pomalo artistickim dijalogom, Torturro nije htio pokloniti mainstreemu, nego je ostao dosljedan svom scenariju do kraja. Napisavši to, a pogledajuci cijeli film, možda ne bi bilo toliko ni loše, da se barem malo na trenutke poklonio mainstreemu u uveo neku uzbudjujucu scenu, koja bi cijelo ostvarenje izdigla iz sterilnosti u koju film na trenutke upada. Gluma je jedna od boljih aspekata ovog filma, gdje Torturro napisavši svoj lik točno zna gdje ga traba da odvede u svakom trenutku, i to na veoma suptilan i graciozan nacin, dok je Allen kao i uvijek Allen, svoj na svome, s dijalozima koji mu idealno sjedaju, kao da ih je sam napisao. Sharon Stone i Sofia Vergara pokazuju zavidnu količinu seksipila i u ono malo minutaže koja im je dodijeljena, dok je nekadašnja "bolja" polovica Johnnya Deppa, Vanessa Paradis, totalno kamuflirana kao mlada Židovska udovica, do te granice da je ne bi prepoznao bez njezinih svijetskih poznatih razdvojenih prednjih zubica. Sve u svemu jedno ispodprosjecno ostvarenje, koje balansirajuci izmedju žanrova i opusa, na trenutke gubi viziju vece ideje koju je Torturro imao, ali i kao takav, zbog ponekog dobrog citata, vrijedno gledanja. Mladja generacija bi ga trebala izbjegavati u vecem luku, dok starija i zahtijevnija publika može pronaći neki djelić za sebe u kojem bi se mogla pronaci i koji bi je mogao nasmijati, ali veoma malo, i usudio bi se cak kazati i nedovoljno.

Read more »

THE LOVE PUNCH

KAD LJUBAV UDARI U GLAVU(THE LOVE PUNCH) prati dvoje ostarjelih bivših supružnika Kate(Emma Thompson) i Richarda(Pierce Brosnan), koje život opet neocekivano spoji i to u jednoj nesvakidašnjoj avanturi. Naime Richardovu tvrtku je doticni poduzetnik kupio, pa onda i uništio, ostavljajuci njega, zaposlenike i cijelu obitelj doslovce bez prebijene pare. Upravo to je bila motivacija da ovo dvoje bivših supružnika krenu u lov na skupocijeni dijamant, kojega je taj beskrupulozni poduzetnik kupio svojoj mladoj zarućnici. U tom pothvatu ce im pomoci dugogodišnji prijatelji Jerry(Timothy Spall) i Penelope(Celie Imrie) koji nisu baš svakidašnje individue.
Pomalo pacerski projekt, ciji je cilj bio onako laganini, opušteno, s par neloših fora, ali vidljivo jeftino, se uvuci u srca starije generacije, koja je i sama po sebi pomalo izgubljena u bracnim sterilnim odnosima, uglavnom izuzev iznimaka, bez smisla za avanturu, provod, i dobru zabavu. Iako je sam zaplet "pomalo nategnut", zapravo gledajuci objektivnu situaciju oko sebe, shvačam zašto bi ovaj film lako mogao naci mjesta u srcima srednjovjecnih parova, koja će bar u ovih 90 minuta, otkriti kakvu takvu nadu, da i za njih još ima mjesta u ovom uzbudljivom svijetu, i da nisu samo odgajatelji i snabdijevaci djece i unuka, nego osobe prepune života koje mogu još dosta toga pružiti ne samo drugima, nego najvažnije sebi. Što se tice tehnickih aspeketa filma, redatelj Joel Hopkins(LAST CHANCE HARRY) je odradio solidan, no pomalo jednoličan posao, gdje u većem djelu filma omamo osječaj kao da gledamo neki poduži rom.com sitcom. Gluma je kao i uvijek od velikog značanja za ovaj žanr i moram priznati da su Thompsonica(SAVING MR. BANKS) i Brosnan(ZLATNO OKO, SUTRA NIKAD NE UMIRE) producirali vidljivu kemiju, koja iako stereotipna, ima nešto u sebi. No nasmiješniji dio, ili možda bi bilo kazati i najbolji dio filma je kemija, medjuodnos i odlični smisao za trenutak Timothya Spalla(HARRY POTTER I KAMENI PEHAR) i Celie Imrie(DNEVNIK BRIDGET JONES), koji su svojom inspiracijom i vidljivo dobrim raspoloženjem na setu, doprinjeli ocjeni više, ovom realno ispodprosjecnom ostvarenju. Podosta je sugestivan nepostojanje promidjbe, do te mjere da distribucija filma varira i od po nekoliko mjeseci u različitim državama, dok je nedostatak službenog plakata pokazatelj kako su se neke stvari u produkciji izgubile u prijevodu. No ništa za to, stereotip i ništa novo - DA, ali kemija medju glumcima vidljiva i potentna, dok sam se na glas sigurno nasmijao 10ak puta, ponajviše zahvaljujuci već spomenutom dvojcu. Pogledajte, necete se dosadjivati, no jako će te brzo zaboraviti, izuzev barem jedne dobre fore, što nije baš toliko strašna stvar.

Read more »

ONLY GOD FORGIVES

Danski redatelj i scenarist Nicolas Winding Refn je blago kazano, kupio malu vojsku obožavatelja, režirajući neobično pomaknute vizualne poslastice poput BRONSON, DRIVE, VALHALLA RISING u vrijeme kad se odmicanje od stereotipa i nudjenje nečeg novog, cijenilo možda i previše. Naime iako se redom radi o zanimljivim ostvarenjima, ne mogu se oteti dojmu, da su kvaliteti i popularnosti spomenutih filmova više doprinjele karizme i trenutni zvijezdani statusi(popularnost) glavnih glumaca(Tom Hardy-Mads Mikkelsen-Ryan Gosling), koji su čak pomalo i metafilmski stvorili efekt veći od života s svojim prepoznatljivim interpretacijama. Tu se možda i najviše ističe spomenuti Gosling(SLOM, BILJEŽNICA), koji je s Refnom stvorio lik, kojeg evo u recentnom ostvarenju naslovljenom SAMO BOG PRAŠTA(ONLY GOD FORGIVES) ponavlja već četvrti put. Taj lik je šutljiv, neobičan, snažan, privlačan a da ga naizgled to uopće ne interesira i kroz filmove NOTEBOOK, DRIVE, GRIJESI OČEVA i recentnom ostvarenju, kupuje svoje fanove, na rijetko vidjen način, tako popularizirajući filmove, koji su više mediokritetni(DRIVE, NOTEBOOK) i loši(ONLY GOD FORGIVES) nego kvalitetni i bitni(GRIJESI NAŠIH OČEVA). Redatelj Refn je to jasno vidio, i produžio suradnju s Goslingom do te mjere da se njegovi filmovi prvenstveno baziraju na takvom već sad pomalo stereotipnom liku, i onda se skoro nepostojeća radnja stvara oko njega. Najočigledniji slučaj toga je recentno ostvarenje, gdje zapleta(majka nagovara sina da osveti ubijenog brata) skoro i nema, i gdje se nekakva vizualna minimalistična i pomalo morbidna egzekucija doima kao "prljavi" san redatelja, kojeg je htio realizirati, i nažalost uspio, zbog posvemašnje potrebe za nečim alternativnijim i drugačijim. Ta potreba koju sam maločas spomenuo nije loša stvar, kad je u službi neke veće priče, poante kao u primjerice SVETI MOTORI(HOLLY MOTORS), no u ovom slučaju, služi isključivo kao nekakav egocentrični samozadovoljavački preformans redatelja Refna, koji je kao i primjerice Tarantino s filmom KILL BILL, htio dokazati da može napraviti što god mu padne na pamet, a da će publika svejedno dočekati to s ekstazom, dok će  realne kritike ići samo u službi činjenice da je i loša promidjba, zapravo promidjba, ako ne i najbolji način promidjbe. To se u slučaju SAMO GOD PRAŠTA nije dogodilo, i Refn je izuzev zagriženih obožavatelja Goslinga, dobio veliku pljusku kritike, ali još važnije i publike, koja je u velikoj mjeri izignorirala film. Da ne bih samo pljuvao, jer to mi nikad nije bio cilj, moram spomenuti da film ima jedan dobar segment, koji je nažalost realiziran na krivi način, ili točnije kazano stavljen u drugi plan, a tiče se diskutabilne i kontroverzne teme odnosa majke i sina, koji iako možda u ovom slučaju trivijaliziran i ekspresivno odveć karikaturiran, na trenutke pogadja u suštinu, sugerirajući nekakav sveprisutni ali globalno prekriveni ili zamaskirani Edipov sindrom, za koji sam siguran da je više nego prisutan u večini tih odnosa. Nažalost, ako je ta tema i bila ideja ili cilj, realizirana je na totalno krivi način, točnije žrtvovana je zbog ega i sad već prepoznatljivog vizualnog izražaja Refna, kojeg ako ništa, treba poštovati zbog upornosti i dosljednosti svojoj realizaciji. Sve u svemu jedna kriva, manjkava egzekucija jedne bitne teme, koju će većina publike, totalno opravdano dočekati na nož, dok onima koji bi htjeli pogledati releventno i realno ostvarenje na temu odnosa majke i sina, sugeriram odlični rumunjski film POZA DJETETA(POZITIA COPILULUI/CHILDS POSE).

Read more »

THE PHYSICIAN

Baziran prema istoimenu bestselleru Noaha Gordona, film ISCJELJITELJ(THE PHYSICIAN) prati mladog engleskog siročića imena Rob Cole(Tom Payne), koji se nakon smrti majke ukrca u kočiju Barbera(Stellan Skarsgard), koji putuje svijetom liječeći ljude svakojakim pomagalima, kako onim fiktivnim, tako i onim efikasnijim. Nakon što otkrije kako ima poseban dar u liječenju ljudi, a čuvši za legendarnog liječnika Ibn Sinu(Ben Kingsley) i njegovu famoznu školu u Ispahanu, Rob skupi svoje prnje i upusti se na rizični put u tu po kršćane opasnu zemlju, u kojoj će morati prikrivati svoj indentitet kao i svoje afinitete prema dotičnoj mladoj dami imena Rebecca(Emma Rigby).
Moram priznati da nisam čitao knjigu prema kojoj je ekraniziran recentni film, ali sam gledajući film u kinima, nakon odgledanog, načuo od onih koji je očito jesu čitali, da je sam film pomalo slobodnija obrada redatelja Philippa Stolzla(ERASED, NORDWAND), i kao takav podosta bježi od doslovne radnje, tako razočaravajući ljubitelje knjige, kojih očito nije malo. Moram kazati kako u duhu objektivnosti, nije loše ne imati nikakva očekivanja prilikom gledanja nekakve ekranizacije, kao što je meni bio slučaj s ISCJELJITELJEM, i samim tim sam nakon odgledanog, bio lišen nekakve subjektivne usporedbe. Rekavši to, moram kazati da film ispunjava nekakav spektakl tonus kakav je očito i trebao biti, i produkcijski, iako se ne može parirati s Hollywoodskim budgetima, pruža veoma inteligentno potentnu vizualnu poslasticu, naročito u scenografskom i kostimografskom smislu, dok je minimalizam vizualnih efekata i pametna upotreba kamere stvorila puno "skuplji efekt", što je hvalevrijedna činjenica. Film naravno šteka u žanrovskom smislu, gdje je previše elemenata htijelo biti ugurano, kako bi zadovoljilo široke mase i tako ostvarilo finacijski uspjeh. Ima tu svega od komično-lepršavih preko dramsko-romantičnih, pa do egzistencijalno-vjerskih tema kojih se nažalost tek ovlaš dotaklo, kako film nebi ispao predug i nezadovoljavajuć za kino prilike, gdje manje predstava dnevno zbog predugog trajanja filma, znači i manju zaradu, što su producenti očito riješili kao i uvijek, rezanjem ponekih dijelova filma, što je na trenutke i vidljivom uslijed nezgrapne montaže. Gluma je na solidnom nivou, gdje kao i uvijek imponira Kingsleyeva(GANDHI, LUCKY NUMBER SLEVIN) karizma i sposobnost utjelovljivanja "velikih ljudi", dok je glavna uloga Rob Colea u tumačenju relativno nepoznatog Tom Paynea, zbog njegovih nevjerovatno plavih očiju, lukavo htjela podsijetiti na žanrovski superiornije ostvarenje LAWRENCE OD ARABIJE u tumačenju legendarnog Petera O Toola. Ostatak glumačke podijele je pomalo nespretno dodijeljen glumcima koji nisu u stanju zadržati kredibilitet tijekom čitavog filma. Iako sa svim ovim napisanim ispada kako se radi o lošem filmu, zapravo to nije slučaj, jer je film produkcijski više nego zadovoljavajuć, gledljiv i zabavan, što knjiga očito nije, već je puno ozbiljnijeg tona i kao takva podobna za filozofsko osvrtanje na nju, dok film, nema taj efekt izuzev par inteligentnih rečenica preko kojih se nažalost lako predje. Sve u svemu jedan film vrijedan vaše pažnje tijekom cijelog trajanja od nekakvih dva i pol sata, s jedinom manom da ambicioznost i egzistencijalna filozofičnost koje su očito opipljivi u knjizi, redatelj i scenaristi, nisu mogli "oživiti" u filmu, šteta, jer mogli smo dobiti jedan punokrvni spektakl s pokrićem, o kojemu bi se pričalo i razglabalo nakon odgledanog.

Read more »

THE PURGE

U bliskoj budućnosti, Amerika je dopustila jednom godišnje, dvanaestsatni period, u kojem je sav kriminal dopušten. Svoj postupak podkrijepljuju s činjenicom, kako je od uvodjena takozvanog "Pročišćenja", stopa kriminala pala na nulu, i kako žitelji njihove države nikad nisu življeli u većem blagostanju. Tijekom jednog od Pročišćenja, četveročlana obitelj slučajno u kuću primi odbjeglog afroamerikanca, nad kime je skupina naoružanih mladića i djevojaka htjela izvršiti Pročišćenje, što ih je dovelo do situacije da se i sami moraju boriti za goli život.
Zanimljiva premisa recentnog PROČIŠĆENJA(THE PURGE) je djelo redatelja i scenarista Jamesa DeMonaca, koji potpisuje priče za recimo PREGOVARAČA ili JACKA, dok mu je dosad jedini redateljski angažman izuzev ovog, bio mlako ocijenjeni STATEN ISLAND. Istini za volju niti PROČIŠĆENJE nema baš nešto pozitivne kritike, ali je na radost producenata na nekakvih uloženih 4 milijuna, zaradio 70ak samo u Americi, što je hvalevrijedna činjenica, koja je iznjedrila evo i nastavak, naslovljen THE PURGE: ANARCHY, koji ove godine izlazi u distribuciju(već pomalo "smrdi" na nepotrebno kvalitativno dugovječnu SAW franšizu). Najveći problem recentnog ostvarenja jest što je sama premisa toliko zanimljiva, dobra i originalna, da je njeno sprovodjenje u djelo trebalo biti povjereno puno potentnijem, ili bolje kazano iskusnijem redatelju, uz nekakvo "poliranje" stranica scenarija. Naima, film je gledljiv, i zanimljiv zbog sinopsisa, no samo do nekakve polovice trajanja. Od polovice pa do kraja, film kreće u nekakve bespotrebne klišejizirane scene koje u mnogim slučajevima nemaju nikakvih dodirnih točaka s logikom, dok je njihovo hororično torture porn sprovodjenje, ne vrijedno i ne adekvatno ovako zanimljivoj priči. Vodjene i neka veća završna ideja je ono za čim vapi ova priča, i sudeći prema recetnom ostvarenju i prema traileru za novi nastavak, mislim da će ići samo na gore. Nema se što kazati nego šteta, prava šteta za jednu napokon originalnu priču u Hollywoodu, koja ovako realizirana, može jedino ići na štetu svima angažiranim, pa tako i Ethah Hawku(SINISTER, GATTACA) i Leni Headey(GAME OF THRONES, DREDD) koji nisu ni mogli previše toga glumački pokazati zbog nedostatka adekvatnog dijaloga. Pogledati, nije dosadno, no od polovice prema kraju, totalno bespotrebno i ne vrijedno gledanja.

Read more »

STOKER

Nakon što Indiin(Mia Wasikowska) otac(Dermot Mulroney) umre, njezin ujac(Matthew Goode) za kojeg nije niti znala da postoji doseli kod nje i njezine majke(Nicole Kidman), no ubrzo se počinju dogadjati zabrinjavajuće stvari.
Proslavljeni redatelj OLDBOYA Chan-wook Park je za američki redateljski debi odabrao recentni STOKER, kojeg je napisao dobro poznati glumac Wentworth Miller(ZAKON BRAČE) i time dokazao da nije samo još jedno lijepo lice s ekrana. Sama radnja filma nije nešto specijalno zahtijevna i poprilično je možda bi čak mogli kazati i fabularno predvidiva, što joj zapravo toliko ni ne škodi zbog vizualnosti i neobične kamere koja je zapravo u centru pažnje redatelja Parka. Neobičan film u najmanju ruku koji pomalo izvrće postulate klasičnog psihološkog horora s "neočekivanim završetkom" i daje mu skroz jedan drugačiji ton, koji se neće baš svima svidjeti. Osobno, niti sam nešto specijalno oduševljen s vidjenim, no nisam ni razočaran, najbliži opis bi bio mediokritet s vizualnim eksperimentiranjem, koji ne postaje zamoran i poprilično je gledljiv. Gluma je odradjena adekvatno s vidno raspoloženim i pogodjenim Matthew Goodom(SAMAC) koji imponira besprijekornim stilom, Miom Wasikowskom(ALICA U ZEMLJI ČUDESA) koja je kao i uvijek nevjerovatno ozbiljna i proceduralna u svim svojim ulogama i standardno uvjerljive Nicole Kidman(SATI) u ulozi pomalo rastresene udovice koja nikad nije prstom maknula u životu. Sve u svemu jedno dobrodošlo osvježenje pomalo predvidljivog žanra koje neće biti po svačijem ukusu zbog konstantnih vizualnih eskapada koje podosta utječu na koheziju cijelog filma, no ako se mene pita više nego gledljivo i zanimljivo eksperimentiranje koje nije završilo naopako, što nije toliko loša stvar.

Read more »

ANCHORMAN 2: THE LEGEND CONTINUES

Slovio je kao jedan od najočekivanijih filmova 2013 godine, no moram priznati da je ipak ostavio samo mlaki financijski i kreativni okus u "ustima" gladne publike. Govorim naravno o VODITELJU 2: LEGENDA SE NASTAVLJA(ANCHORMAN 2: THE LEGEND CONTINUES) koji je nakon prvog dijela is stvaranja čitavog kulta(ponajviše u Americi) oko lika i djela Ron Burgandya(Will Farrell) vapio za nastavkom. Recentna "dvojka" se ponovno vrti oko već spomenutog Burgandya i njegove "vesele skupine" TV voditelja, Bricka(Steve Carell), Briana(Paul Rudd) i Champa(David Koechner) koji ovi put dobiju priliku raditi na revolucionarnom 24 satnom TV programu kojeg je pokrenuo nekakav australski milijunaš. Tu je naravno i Christina Applegate u ulozi Ronove žene Veronice koja je odabrala posao umjesto muža i tako "natjerala" Rona da prihvati ovaj na prvu ruku neatraktivni voditeljski posao. Uz spomenute glumce možemo još vidjeti i cijelu plejadu poznatih glumaca od Harrisona Forda(INDIANA JONES), Vince Vaughna(LOVCI NA DJEVERUŠE), Sache Baron Cohena(BORAT), Jim Carreya(LAŽLJIVAC), Tine Fey, Will Smitha, Marion Cotillard(DARK KNIGHT RISES), Liam Neesona(TAKEN), Kirsten Dunst(SPIDERMAN 1,2,3) i još mnoge druge koji se uglavnom pojavljuju u cameo ulogama. Nastavak je ispunio dovoljnu obećavajuću kvotu ludosti i političke, rasne i ine nekorektnosti kao i prvi dio, i kao takav sigurno neće biti za ozbiljniju publiku, no onima koji su pogledali prvi dio i to im je sve skupa bilo OK, mislim da im nastavak neće biti razočaravajuć, ali objektivno očekivalo se bar malo više nekakvih novovjekih kultnih scena koje će se prepričavati danima i godinama. Sve u svemu više nego gledljivo i smiješno ostvarenje koje je imalo teški zadatak nadmašiti sad već skoro pa kultni original, i kao takav je ostao negdje na sredini, u terminu gledljivosti, gdje nije razočarao, ali nažalost nije ni donio ništa novog u pomalo "izgubljeni" žanr mainstreem komedije.

Read more »

FRUITVALE STATION

FRUITVALE STATION je inspiriran stvarnim dogadjajima koji su se dogodili na naslovnoj podzemnoj postaji, a koja je bila mjesto zločina, gdje su odveć žestoki policijski dužnosnici, umorili nedužnog 21 godišnjeg mladića imena Oscar Grant(Michael B. Jordan), što je dovelo do općih protesta i nemira dilje države.
Snimke koje su nedužni promatrači snimili putem mobitela su bili inspiracija za ovaj film, gdje je snimka u realnom vremenu od nekakve dvije minute gdje vidimo te nemile dogadjaje, scenaristički raširena na cijelovečernji film, u kojemu se efektno karakterizira lik Oscara Granta, gledajući poslijednji dan njegova života. Film je bio prikazan i na Sundance filmskom festivalu gdje je osvojio nagradu publike, što je bila dovoljna preporuka za mnogobrojno gledateljstvo diljem Amerike. Redatelj Ryan Coogler je veoma lukavo scenaristički ali i redateljski prikazao Oscara u svom poslijednjem danu kao svojevrsnog problematičnog ali i iskupljujućeg afroamerikanca, kojemu je dosta sa ilegalnim radnjama kojima se bavi, a koji se sastoje od svakodnevno napušavanja, lijenčarenja i dilanja, dok pukušava egzistirati sa svojom curom i djetetom. Film zapravo skoro pa dokumentaristički prati Oscara u svom danu iskupljenja i promjene, u kojem se kroz mala dobra djela pokušava iskupiti za sve greške iz prošlosti. Ne mogu se oteti dojmu, da iako to sve skupa izgleda zanimljivo i metafilmski, djeluje i pomalo naivno i malogradjanski, dok se film zapravo na jeftin način pokušava uvući u vaša srca, prestavljajući Oscara kao svojevrsnog Isusa na križu, čija kriva djela tijekom većine života pokušava izvući redatelj putem samo jednog dana i par tipičnih scena(Oscar spašava psa, pomaže curi u dućanu). No izuzev tih par neuvjerljivih scena, film doista ima poletnu radnju, koja na potentan način nadogradjuje cijelu tu završnu priču nemilog ubojstva, pretvarajući trajanje od 85 minuti sasvim dovoljno za okarkteriziranje ovog ostvarenja kao gledljivog, poučnog i čak pomalo i uznemiravajućeg, no ponajviše zbog bazične istinite priče, ćiji izvorni materijal možete vidjeti u samom uvodu.

Read more »

LONE SURVIVOR

Baziran prema "navodno" istinitim navodima vojnika Marcusa Lutrella, film JEDINI PREŽIVJELI(LONE SURVIVOR), prati spomenutog Marcusa(Mark Wahlberg) i njegova tri suborca, Murphya(Taylor Kitsch), Axea(Ben Foster) i Dannya(Emile Hirsch) u borbi za goli život, nakon što su usred komunikacijskih problema s svojom bazom, ostavljeni iza neprijateljskih linija, usred talibanskog sela.
Moram priznati da nisam znao koliko je točno velik, bio financijski podbačaj BATTLESHIP redatelja Petera Berga(WELCOME TO THE JUNGLE, HANCOCK) dok nisam nabasao na činjenicu kako je na budget od preko 200 milijuna dolara, zaradio samo nekakvi stotinjak, i to u cijelom svijetu, ponajviše zbog skupe kampanje, dok o kreativnom dometu tog filma nije potrebno ni trošiti riječi. Primirio se nakon tog filma malčice Berg i čekao svoju priliku, i našao je uz solidan budget od 40ak milijuna u ekranizaciji doživljaja vojnika Lutrella. Kako nije htio više ništa prepustiti slučaju, odlučio je sam napisati scenarij, a kao zvijezde vodilje su mu poslužili Spielberg i Scott, odnosno SPAŠAVANJE VOJNIKA RYANA i BLACK HAWK DOWN i njihov brutalni dokumentarizam krvi, znoja, boli, časti, bratstva i odanosti, koji se rijetko vidjaju u svakodnevnom životu. Sama kampanja za ovaj film je bila blago kazano sterilna, dok trailer nije odavao baš previše, osim možda natuknice da će mo gledati malo drugačiji ratni film. Prvo moram konstatirati da film možemo slobodno podijeliti na tri kvalitativna dijela. Prvi je uvodna karakterizacija likova, koji nam stvara svojevrsne afekcije prema ovim hrabrim ljudima, i daje im jasne vizure, potrebne da bi se shvatili njihovi daljnji postupci, i veoma je solidno odradjen, osim neizbježne činjenice da Mark Wahlberg(ITALIAN JOB, BOKSAČ) nije baš neki karakterni glumac s širokom paletom ekspresivnih emocija, i zapravo je najveća mana tog prvog dijela filma. Drugi dio se odnosi na samu borbu koja u trajanju od nekakvih 45 minuta pruža idealnu dozu napetosti i akcije, uz neke od bolje vidjenih kaskaderskih scena koje neodoljivo podsiječaju na Peter Bergov WELCOME TO THE JUNGLE. Taj drugi dio je odradjen besprijekorno i zaista je vidljiv maksimalno uložen trud i koncentracija od svih zaduženih za tehničke aspekte filma(dvije ovogodišnje Oscarovske nominacije u kategoriji zvuka) pa na kraju i samih glumaca, čije fizičke sposobnosti imponiraju, i služe odlično u svrhu dokumentarističkog prikaza. Treči dio filma je najlošiji, i uvelike je nacionalno komprimitiran, gdje Berg pokušava pružiti svojevrsnu ruku pomirenja talibanima, kroz par tipičnih američkih scena, kako emotivno dramskih, tako i onih akcijskih, koji u ovom trečem dijelu izgube na originalnosti i uvjerljivosti, što je krasilo besprijekoran drugi dio filma. Sve u svemu jedan dobrodošao ratni film, koji u potpunosti opravdava krilaticu koja ga krasi "live to tell the story(preživi da ispričaš priču)", i iako možda nije objektivno u samom vrhu top liste ratnih filmova kako mu se hvalospijevi, sigurno bez srama može da barem "započme borbu" s njima, što samo po sebi nije mala stvar.
)

Read more »