U bliskoj buducnosti, neuspjeli eksperiment, koji je trebao riješiti globalno zatopljenje, dovede do smrzavanja citave planete. Ono preostalo ljudske populacije koje je preživjelo, ukrcalo se na supersofisticirani vlak naziva Snowpiercer, u kojemu su ljudi, prema vagonima podijeljeni u društvene klase. U poslijednjem vagonu, kojeg nastanjuju najniža klasa, se svako malo izrodi potreba za revolucijom, koja u vecini slucajeva biva ugašena veoma brzo, no ovaj put, mozda bude malo drugacije jer pobunu predvodi uporni, dosljedni, inteligentni i snazni Curtis(Chris Evans), koji ce vodjen vlastitim demonima, pod svaku cijenu pokušati doci do strojarnice, koju nastanjuje misteriozni graditelj i vlasnik Snowpiercera, Wilford.
Zanimljiv sinopsis je zapravo baziran prema kratkoj prici trojice francuskih pisaca, a ekraniziran u nezavisnoj produkciji od strane Južno Koreanskog redatelja Joon-ho Bonga(DOMACIN) koji potpisuje i scenarij. Kao sto sam uvijek govorio, veoma je obecavajuca situacija kad redatelj sudjeluje u procesu pisanja scenarija, jer tada tocno zna gdje želi odvesti film, i nerijetko to i napravi. Upravo je to ono što se nazire od samog pocetka filma, odlicno vodjenje, kako produkcijski, tako scenografski, gdje je savršena koreografija jedna od bravura filma koja ostaje u sjecanju. Iako se na trenutke doima kako su poneke scene odvec izprekoreografirane, zapravo se po završetku filma, otkrije kako su upravo te scene uvijek i iskljucivo u službi vece price. Gluma je jedna od bitnih stavki ovog filma, jer se široki kadar prakticira tijekom vecine filma, i veoma je bitna bila potpuna koncentracija svih na setu, što i jest slucaj jer, Chris Evans(KAPETAN AMERIKA), Jamie Bell(BILLY ELLIOT), John Hurt(O ZA OSVETU) na veoma suptilan ali sugestivan nacin odradjuju svoje uloge, dok je za divno cudo jedina preglumljena glumica bila Tilda Swinton(SAMO LJUBAVNICI PREŽIVLJAVAJU), koja je ovom ulogom ocito dala oduška samoj sebi, zeleci ponuditi nesto totalno drugacije od svih svojih dosadašnjih uloga a uspijela ispasti samo kao kopija Elizabeth Banks iz filma IGRE GLADI. Film se naime tijekom citavog svog trajanja zbiva u kvadraturi pojedinih vagona, i zaista je trebalo dosta imaginacije da bi se dogadjanja koreografirala i realizirala na publici zanimljiv, nenaivan nacin, što je u vecini scena pošlo za rukom redatelju Bongu. No potentna rezija je samo šlag na torti, ono što imponira je odlicna ideja i metafora vlaka kao ljudskog društva u kojem živimo, i to nerijetko poprilicno naivno, dok vjerujemo politickim intrigama i teorijicama, koju se u vecini slucajeva samo paravan za neke vece, nama potpuno nejasne ciljeve, koje nas neminovno odvode k totalnom medjuljudskom nesrazu, i onda neminovno i kolapsu, koji nas uvijek nekako egzistencijalno poštedi, taman onoliko da možemo ponovno zapoceti "igru" ispocetka. Žalosno i proracunato je ljudsko društvo postalo do te mjere da se možebitni kraj, nazire samo kao pocetak, jednog te istog poretka izmedju ljudi, dok je ravnopravnost i pravo na jednak život, davno izgubljena relikvija, ili zapravo mozda bi bolje bilo kazati, relikvija koja nikad nije ni postojala, oaza, koju svi mi tijekom fatamorgane vidimo, a koju rijetki, oni ambiciozni i beskrupulozni mogu doseci, dok u procesu izgube dušu. Sve u svemu jedno zanimljivo ostvarenje, cija je jedina manjkavost, podredjivanje producentima s ponekim nebuloznim akcijskim scenama i pogotovo završnom "spektakularnom scenom", koji su dosta narušili ukupan vrlo dobar dojam citavog filma, šteta, potreba za novcem je još jednom nadjačala kreativnost pojedinca, no ne toliko da ne bi mogli uzivati u ovom filmu, taman toliko da potakne vase mozdane stanice.