SELMA

Film SELMA je svojevrsna kronika kampanje Martina Luthera Kinga, koji je maršom u gradicu Selmi, pokušao osigurati jednaka prava glasovanja za afroamerikance. Film ne ide u nikakve retrospektive i cijelokupan život Kinga, nego samo tu životnu etapu. Upravo ta cinjenica je ono što dijeli ovaj film od slicnih, no ujedno ako se mene pita, pomalo spušta tempo cijelom filmu, koji je ako se mene pita malcice i precijenjen. Naime, siguran san da je afroamerikancima svaka minuta ovog filma u isto vrijeme dragocijena kao što je i emotivno uznemiravajuca, ali ja sam se osobno teško mogao tijekom filma simbolizirati s ovim ružnim periodom americke povijesti. I dok je primjerice Steve McQueen s 12 GODINA ROPSTVA uspio na univerzalan i pomalo "pokvareno emotivno brutalan" nacin povezati publiku s emocijama protagonista u SELMI, redateljica Ava DuVernay minimalizirajuci prepricavani period, uspijeve realno involvirati samo afroamerikansku publiku s zbivanjima na ekranu. Nekima ce upravo to biti bitna razlika od slicnih filmova i kao takav vrijedan divljenja, dok je meni osobno film na trenutke i dosadnjikav, s previše nezanimljivo režiranih segmenata, koje slobodno možete i propustit tijekom gledanja a da nece biti previše bitno za samu radnju, ili još važnije vaš kvalitativni opus. Sve u svemu jedna gledljiva biografska drama, koja je teško mogla biti išta više od toga s obzirom na limitirani period koji pokriva, dok joj s druge strane može biti uzor primjerice FROST/NIXON, koji je redateljski gledajuci, ako ne vec toliko fabularno, uspio i u manjem periodu u kojem se zbiva stvoriti uzbudljiv filmic koji se pratio s ruba stolca. Sve u svemu, moglo je ovo ispasti i puno gore, ali moglo je možda i bolje, svojevrsno nešto slicno i kao TEORIJA SVEGA, gdje se stavljanjem naglaska na previše likova, pomalo izgubio onaj najbitniji rakurs gledanja na velike i bitne licnosti o kojima film zapravo govori. Sama režija je poprilicno autenticna i vjerodostojna, baš kao i kostimografija i scenografija koji su više nego adekvatni, što je bilo važno za sam nacin gledanja na ovaj film kao na svojevrsni dokumentirani zapis dobro poznatih i manje poznatih detalja. Gluma svih naslovnih glumaca je vidno emociolnalna i vidjelo se koliko im ovaj veliki covjek svima predstavlja. Ipak, mislim da je filmski gledajuci, Martin Luther King zaslužio ipak malo više, ili bolje kazano univerzalnije, jer ovaj svojevrsni "dokumentaristicki" nacin prepricavanja, jednostavno ne uspijeva dovoljno involvirati manje upuceniju publiku u sama dogadjanja, dok su dvi nominacije za Oscara(najbolji glavni glumac i najbolji film), ako se mene pita, malcice pretjerani, onako kako Akademija zna, da vrati neke "dugove" iz prošlosti. Nažalost samo korektno.

Read more »

BIRDMAN

Propali glumac(Michael Keaton) koji je odigrao ikonicnog Birdmana u istoimenom filmu, u potrazi za revitalizirajucim glumackim pokusajem odluci odraditi jednu Broadwaysku dramu(glumiti ce, režirati i napisati scenarij), no s svakim korakom naprijed, uslijede dva koraka nazad, kako u profesionalnom tako i u privatnom životu.
Jedno zaista neobicno, ili možda bolje kazano metafilmsko ostvarenje Alejandra Gonzalesa Inarritua(BIUTIFUL, BABEL, PASJA LJUBAV), koje se na poprilicno posprdan nacin obraca blockbusterskoj publici željnom vizualnih ekstravaganci bez prave forme. No iako bi se na prvi pogled moglo kazati kako glorificira kazališne daske, tek u završnim trenucima filma, otkrijemo kako zapravo na suptilan nacin i njih secira, karakterizirajuci svake krajnosti, kako one celuloidne(citaj posvemašnja potreba za CGI), tako i one kazališne(odvec kriticno nastrojena publika, kritika i isforsirani glumci) kao totalno nepotrebne u kvalitativnoj domeni shvacanja ili prihvacanje nekog ostvarenja. Zaista je zanimljiva odluka redatelja da skoro tijekom cijelog trajanja filma ne napusti okvire scenografije jednog kazališta, svojevrsno objašnavajuci cijeli život glumaca, koji ne prestaju živjeti van svojih uloga, nego se jednostavno stope sa svim tim likovima, što za neke zna biti poprilicno devastirajuce. No, iako je samim njima vjerovatno najgore, jer vjerovatno misle da su neshvaceni, Irarritu sugerira kako u tom "procesu" najviše stradavaju koleteralne žrtve, poput obitelji i prijatelja, koje su na ine nacine izignorirane za vrijeme, njihova života, odnosno karijere, koji se nakon nekog vremena spoje u isto. Režija Irarritua je energicna i napeta, sparena s fino ugodjenim, rekao bih i napadnim minimalistickim soundtrackom, dok je kamera prilicno eminentna i sveprisutna s mnoštvo uskih kadrova koje stavljaju naglasak na lika, a ne toliko na formu. Gluma svih protagonista je savršena, dok posebno valja naglasiti Edwarda Nortona(KLUB BORACA, GENERACIJA X), kojemu je ovo svojevrsni metafilmski povratak na "velika vrata", koji je zaslužio, ali opravdao, s jednom od boljih sporednih uloga ove godine dok je Michael Keaton(BATMAN, BUBIMIR) zaista s ovom ulogom stavio sve karte na stol da bi povratio svoj zvijezdani status, moram se složiti, odradio je to prilIcno uvjerljivo i emotivno i totalno zaslužio Oscarovsku nominaciju. Sve u svemu jedno poprilicno filmofilmsko ostvarenje koje nece biti za one manje upucenije u filmsku umjetnost, dok ce onim zagriženim, informiranijim gledateljima, koji su donekle involvirani u umjetnicke faktore života, poslužiti kao svojevrsni "almanah" prošlosti, sadašnjosti i nadam se buducnosti..

Read more »

PREDESTINATION

Film PREDODREDIŠTE(PREDESTINATION) prati život vremenskog agenta(Ethan Hawke). U svojem poslijednjem zadatku mora pronaci bombaša za kojeg se zna da ce poharati pola New Yorka u prošlosti, a jedini koji ga može zaustaviti je on.
Drago mi je kad, recenzirajuci, prvo moram sugerirati, da je o doticnom filmu bolje što manje znati zbog svrsihodnosti gledanja. E pa to je upravo slučaj i s ovim neobicno koncipiranim filmom, koji se vecini vjerovatno nece svidjeti, ili možda ipak da. Sugerirati cu, kako je potrebna potpuna koncentracija za vrijeme gledanja ovog filma, dok cu svim onim "automatski nastrojenim kriticarima" kazati da ne traže dlake u jajetu nego da poštuju originalnost, i drugaciji pogled na temu koja je filmski i literalno gledajuci dobrano izlizana. I dok je primjerice LOOPER bio više nekako mainstreem nastrojen, s elementima horora i eminentnosti, PREDOREDIŠTE bi se slobodno moglo postaviti na kazališnim daskama i svejedno funkcionirati savršeno, što je činjenica zbog koje scenaristima i redateljima brači Spierig(DAYBREAKERS), treba skinuti kapu. U ovom ostvarenju nema akcije ni vizualnih ekstravaganca, ovdje je akcija dijaloška, monološka, ali u niti jednom trenutku dosadna, dok je odmatanja filma poput listova luka do svoje same srži, biti, poante, prava mala umjetnost za sebe. Postavljaju se mnoga pitanja nakon odgledanog i postavljati ce se. Film se kritizira ali hvali, detaljizira, što znaci da su i oni "hejteri" filma, dobro obracali pozornost prilikom gledanja, što znaci da su ih koncept i prica filma zaintrigirali, dva pojma s kojim se ne može pohvaliti veliki broj filmova. Da nebi ispalo da se radi o remek djelu jer nije, film ima svojim mana, najviše zbog kompleksnosti i magnitude price, no jednostavno se mora cijeniti narativna potentnost redatelja i scenarista kao i egzekutiranje cijelog koncepta, u jedan više nego gledljiv, zanimljiv i napet film. Moram spomenuti i odlicnu glumu glavnih likova koji energijom i odlicnim glumackim bravurama adekvatno sudjeluju u naraciji, dok se narocito istice relativno nepoznata Sarah Snook, koja je ostvarila jednu od boljih ženskih uloga ove godine, dok je Ethan Hawke(BEFORE MIDNIGHT, SINISTER, DAN OBUKE) standardno uvjerljiv, no još uvijek s komercijalnog mainstreem gledišta uvelike podcijenjen, cemu ide u prilog i cinjenica da film nažalost nije ostvario nekakav znacajan financijski uspjeh.  Kvalitativno gledajuci u retrospektivi znanstvene fantastike u 2014 godini, negdje izmedju superiornijeg INTERSTELLARA, i samo nijansu inferiornijeg EDGE OF TOMORROW.

Read more »

WHIPLASH

Prvo je osvojio "citav" Sundance film festival. Pet nominacija za Oscara(najbolji film, sporedna uloga, adaptirani scenarij, montaža i zvuk) zvuči puno zar ne?! Za RITAM LUDILA(WHIPLASH), ja kažem podrugljujuce premalo. Činjenica da Damien Chazelle, inace redatelj i scenarist filma, nije ostvario nominaciju za najbolju režiju, spada definitivno u jednu od večih Oscarovskih previda u poslijednje vrijeme. Iako možda malo prenapadan, cak bi se usudio kazati i karikiran(ali totalno u svrhu vece poante) u ponekim segmentima, naročito onim gdje Fletcher(J.K. Simmons) verbalno i fizički napada mladu potencijalnu bubnjarsku jazz zvijezdu Andrewa(Miles Teller), film od samog početka pa do odjavne špice, jednostavno anulira sva dogadjanja i misli oko vas, u odvodi vas u jedan skroz drugačiji svijet, svijet za koji možda nitko ne zna ni da postoji, kako metafilmski gledajuci, tako i narativno. Talent, ambicije vece od života, bol, znoj i suze, za necin naizgled i vjerovatno nedostižnim, za nešto na što ce vecina odmahnuti rukom i otici napraviti djete, naci ženu i zapoceti stereotipan život, no ne i ova dva protagonista, oni žele nešto više, oni žele biti zapamčeni, jer nije bitna kvantiteta života, nego kvaliteta, a kvalitetu nije lako postici. Naravno, važan dio ukupnog dojma ovog filma, je bila gluma dvojice glavnih glumaca, koji su možda i metafilmski, imali duel, kako scenaristicki gledajuci, tako i realnija, u borbi za potencijalnu Oscarovsku nominaciju, koju su realno obojica zaslužili, a samo je jedan(J.K. Simmons) ostvario za sporednu ulogu(moram priznati ipak malo bolji od Milesa Tellera). No redatelju Chazellu nije bilo do nominacija i priznanja, i to je vidljivo u svakom kadru, njemu je bilo do toga da postavi pitanja nekon odgledanog, da se svi malo propitamo i oko svog života i svojih aspiracija, no možda mu je najviše bilo do toga, da široj publici približi jazz, kakav prije nisu doživili, u svojoj iskonskoj formi, savršen kakav jest. Zato moj savjet jest, da pogledate ovi film znajuci što manje prije gledanja(da vas tematika nebi odvratila), jer vjerujte, imati će te iskustvo godine, akcijski spektakularan film bez vratolomija, bolna drama i katarza, zapravo najbolje kazano, ŽIVOT!

Read more »

WHAT IF

Wallace(Daniel Radcliffe), koji još uvijek, nakon godinu dana pati zbog prekida s bivšom curom, na jednom tulumu, osjeti kemiju s vrckastom Chantry(Zoe Kazan). Iako je mislio i misli da je afekcija obostrana, pri kraju njihovog razgovora, ona mu dade do znanja kako ima momka i kako mogu biti samo prijatelji. Opcinjen s njom, Wallace odluci probati održavati odnos u prijateljskom tonu.
Zanimljiv zaplet i neklišejizirani smjer filma, barem do samog kraja, uzdižu ovu romanticnu komediju ljestvicu iznad uobicajenih svakodnevnih rom.comova, i zapravo najvecu manu, nalazim u pokušaju plagiranja sad vec kultnog 500 DANA LJETA u ponekim scenama. Scenarij je fino napunjen neuobicajenim dijalozima koji su zaista lepršavi i ne stvaraju zamor, dok je kemija izmedju Radcliffa(Harry Potter) i Zoe Kazan(RUBY SPARKS) zaista uvjerljiva i daje cijelom ostvarenju jednu "down to earth" atmosferu. Režija je poprilicno jednolicna, što i nije loša stvar za film u kojem u prvi plan dolaze glumci i dijalog, dok je vidljiva improvizacija, koja iako vecinu vremena ne urodi plodom, u ovom ostvarenju pogadja tocno u srijedu. Lijepo je vidjeti da Radcliffe nije samo Harry Potter i da zaista može igrati i druge uloge i to poprilicno uvjerljivo, i dojma sam ako nastavi s ovakim odabirom uloga, da ce uspijeti s sebe skinuti "stigmu Voldemorta", odnosno da ga nece poistovjecivati samo s jednom ulogom(kao primjerice Elijaha Wooda nakon Froda, ili Mark Hamilla nakon Luka Skywalkera). Zoe Kazan je opet suptilno predivna, onako Woody Allenovski unutarnje inteligentna kao i u RUBY SPARKS, i upravo su njih dvoje prava energija filma, dok su se moram priznati i sporednim ulogama fino snašli Adam Driver(THIS IS WHERE I LEAVE YOU), Rafe Spall(LIFE OF PI), Megan Park(CHARLIE BARTLETT) i Mackenzie Davis(THAT AWKWARD MOMENT), i svi skupa cine jednu fino uštimanu improviziranu, "play dramu" za velike ekrane. Jedna zaista ponajviše fino odglumljena simpaticna feel good romanticna komedija koja rijetko(osim možda u finalu) upada u klišeje žanra, no ne toliko puno da bi joj to skinulo kakav bitni kvalitativni bod.

Read more »

THE TRIP TO ITALY

Moram priznati da me poprilicno zabavio prvi nastavak ovog filma, naslovljen samo THE TRIP, gdje su dvojica renomiranih komicara, jedan glumac Steve Coogan(NOC U MUZEJU, PUTOVANJE OKO SVIJETA U 80 DANA, PHILOMENA) i drugi proslavljeni britanski voditelj Rob Brydon, placeni od strane renomiranog casopisa The Observer, da proputuju jedan dio Engleske, isprobaju razlicita jela u razlicitim mjestima i taj cijeli doživljaj recenziraju. Recentni nastavak, PUTOVANJE U ITALIJU(A TRIP TO ITALY) ima identican sinopsis samo smješten u drugu državu, ovaj put je to Italija.
Vidno je naime koliko ovaj metafilmski uradak redatelja Michael Winterbottoma oduševljava dva naslovna glumca, koji nadahnuto improvizirajuci, pokušavaju nadoknaditi nedostatak scenarija. Energija je identicna kao i u prvom dijelu, gdje se, ne skoro, nego upravo dokumentaristicki bilježi putovanje ova dva covjeka, inace skoro pa stranca dotad, koje ovo putovanje nepovratno zbliži. Uspio je Winterbottom(DOBRODOŠLI U SARAJEVO, 24 HOUR PARTY PEOPLE) uhvatiti kao i u prvom dijelu atmosferu predivnih lokacija na kojim ovaj dvojac kuša raznorazne kuharske bravure od kojih vam se nepce ovlaži, dok u intermeezzu od njihovih obroka i observacija na uglavnom  filmsko štivo, redatelj uspješno hvata predivnu talijansku obalu obasutu Suncem i specificnim lokacijama. Moram spomenuti kako ovaj film nije za one kojima je filmska umjetnost samo "povremena avantura", jer istini za volju nece shvatiti osamdeset posto štoseva i imitacija koji dvojac svako malo improvizira, tako da su ova dva filma iskljucivo za one zagrižene filmofile, koji ce kao i naslovni dvojac jedan drugoga, moci kritizirati, ili se smijati na njihova oponašanja poznatih licnosti, ili na ironicni metafilmski odmak od vlatitih karijera. Sve u svemu jedna filmofilmska komedija s elementima drame, koja ce filmskim znalcima ponuditi dovoljno da je neokarakteriziraju kao gubitak vremena, upravo suprotno naime, dok ce "rekreativna publika" ostati poprilicno razocarana i u dosadi, ponajviše u pokušavanju razaznavanja vecine štosova u filmu, što bi ih moglo natjerati na gašenje reprodukcijskih uredjaja prije nego odjavna špica krene.

Read more »

THE GUEST

Vojnik David(Dan Stevens) jednog dana pokuca na vrata obitelji Peterson, tvrdeci da je bio blizak prijatelj i kolega njihovom poginulom sinu. Obitelj Petersen ga primi u svoj dom na nekoliko dana, želeci doznati što je moguce više o sinovim aktivnostima prije smrti. No, ubrzo se pocinju dogadjati bizarna ubojstva u tom malom gradu, i stvari postanu blago kazano intrigirajuce.
Cetvrta suradnja redatelja Adama Wingarda i scenarista Simona Barretta(VHS 1, 2, YOU ARE NEXT) urodila je blago kazano cudnim ostvarenjem. Zaista je teško žanrovski okarakterizirati ovaj projekt, koji iako narativno i atmosferno jako potentan, ima svoju dozu budalaština na koje za divno cudo gledate veoma pozitivno. Naime, vidljivo je da su redatelj i scenarist imali viziju i ideju gdje žele otici s ovim filmom, i upravo su "tamo" i došli, a "tamo" jest, svojevrsan "tour de france" glumca Dan Stevensa(DOWNTON ABBEY, NOC U MUZEJU: TAJNA GROBNICE) koji doslovce svojim bizarnim zastrašujucim šarmom i performansom krade cijeli film, ili bolje kazano, on JEST ovaj film. Na veoma pametan nacin, nizom montažnih riješenja i usporenim tempom je ovaj film uspio stvoriti misteriozan efekt, koji ce vas na samom kraju totalno razocarati, no ništa zato, jer nacin na koji je to uradjeno, je vrijedan poštovanja, i zaista bi malo filmaša uspilo u tome. Trebalo je hrabrosti za jedan ovakav projekt, i zaista treba skinuti kapu, što su sve produkcijske vrijednosti, stavili na pleca jedne jedine osobe, glumca Dan Stevensa, koji im se odužio rijetko vidjenim preformansom vrijednim ako se mene pita i Oscarovske nominacije. Scenaristicki gledano, film je trash, redateljski umiješno zakamufliran, no glumacki totalno egzekutiran i pogodjen, i moram priznati da me nitko nije davno oduševio kao Stevens, i predvidjan mu veliku karijeru ako samo nastavi s pametnim odabirima projekata. Sve u svemu možda bi najbolje bilo okarkterizirati ovo ostvarenje kao pogodjen eksperiment, koji ima svoju glavu i rep iako je realno nema, dok mu je zvijezda vodilja vidljivo bio UNIVERZALNI VOJNIK, što se ponajviše odaje atmosferom i lokacijama. Pogledajte, ovo je jedan od onih filmova koji ce vas ili oduševiti svojom nonšalantnošcu i ignoriranjem svih trenutnih filmskih postulata, ili ce vas razocarati do te mjere da ce te ga okarkerizirati kao jedan od najgorih filmova koje ste ikad gledali, ja vam samo savjetujem da tokom gledanja totalno pustite mozak na pašu, ovaj film ce vam uzvratiti jednakom mjerom.

Read more »

THE DROP

Bon Saginowski(Tom Hardy) se nadje u centru pozornosti kada se dogodi pljacka kafica u kojem radi. Pljacka ne prodje narocito dobro, i u istragu se umiješa kako policija tako i lokalna mafija, željna informacija, što ce dovesti cijelo susjedstvo u stadij panike, ali i iznjedriti i tajne dugo skrivane zbog inih razloga.
Komplesan a opet bazicno jednostavan scenarij, dijelo je renomiranog i dosta puta uspješno ekraniziranog pisca Denissa Lehanea(MISTICNA RIJEKA, GONE BABY GONE), koji je i ovaj put uspio stvoriti tenzicnu atmosferu, samo što je ovaj put, zaplet podosta suptilniji nego u svojim prijašnjim djelima. Podosta sporog tempa, film ce vjerovatno odgovoriti podosta publike da dozna pravu istinu što se zapravo dogodilo s relativno sitnim iznosom, dok ce onim strpljivijima dati finu psihološku analizu jednog nacina razmišljanja, s kojim se nece baš svi složiti, odnosno "lajkati". Onima željim akcije savjetujem izbjegavanje u velikom luku jer ce se naci razocaranim, dok ce malo strpljivija publika pronaci nešto za sebe što ce ih zadovoljiti. Film ima jasnu ideju i cilj i to je hvalevrijedna cinjenica, dok je gluma i više nego solidna, ili bolje kazano adekvatna bez previše preglumljavanja, što je bilo krucijalno za ovakav suptilan scenarij. Tom Hardy(DARK KNIGHT RISES, BRONSON) je uvjerljiv kao pomalo "usporen" centralni lik oko kojega mnoštvo likova orbitira, dok je Noomi Rapace(PROMETEJ, MILENIJUM TRILOGIJA) vec magistrirala ulogu životno izpacene individue. James Gandolfini(SOPRANOSI) se ovom ulogom fino "oprostio" kako od ovog svijeta, tako i od svijeta glume, dok je uloga Matthiasa Schoenaertsa(HRDJA I KOST) vrijedna Oscarovske nominacije(koja se nece dogoditi, nažalost), covjek doslovce krade "show" u svakoj sceni. Sve u svemu jedno solidno ostvarenje, koje nije moglo biti više od toga u domeni krimica, ponajviše zbog minimalisticnije radnje koju pokriva, dok je dramski i karakterno gledano dovoljno zanimljiv da održi vašu pažnju da samog zanimljivog finiša, koji bi vas eto mogao pozitivno iznenaditi i ponuditi vam vecinu odgovora koju vecinu filma ne dobijete poslužene na pladnju kako ste navikli.

Read more »

AND SO IT GOES

I Rob Reiner je prije harao Hollywoodom kao jedan od renomiranijih i traženijih filmskih redatelja(MISERY, KAD JE HARRY SREO SALLY, MALO DOBRIH LJUDI), upravo kao što je i Michael Douglas imao slican ili cak i veci status u glumackoj domeni(WALL STREET, IGRA, TRAFFIC). No, stvari su se promijenile, "pomladile" bolje kazano i to njima nikako nije išlo u korist. U poslijednjem desetljecu Reiner primjerice bilježi samo jedan solidan uspjeh s BUCKET LIST, dok Douglas donekle s LEGENDAMA U VEGASU. Njihov, dosad, poslijednji projekt, naslovljen AND SO IT GOES dodao je još jednu "has been" komercijalno potentnu zvijezdu, legendarnu Diane Keaton(ANNIE HALL, SOMETHING GOTTA GIVE) kako bi "zacinio stvari" i natjerao barem stariju publiku da pohrli u kino i vidi da ONI još to imaju u sebi. No, nažalost, scenarist Mark Andrus ih je obavio veoma plošnim nedorecenim scenarijem, ocito sklepan na brzaka, kako bi simpatizirao publiku s ostarjelim zvijezdama, a ne im, kako je trebao, dao stvarne dijaloga pa da se publika barem poistovjeti s likovima i njihovim životima. Film naime prati udovca i prodavaca nekretnina Orena Littlea(Douglas), kojem jednog dana otudjeni sin, prije odlaska u zatvor, dovede svoju kcer na cuvanje. Nesposoban da se brine o njoj, Oren se sprijatelji s prvom susjedom Leah(Keaton), koju na pocetku iskorištava samo da bi se brinila o njegovoj unuci, dok ce se kasnije i onako sasvim "neocekivano" pojaviti i simpatije, a samim tim i predvidljivi i klišejizirani problemi, koje smo vec sto puta vidjeli u slicnim ostvarenjima. Klišejizirani scenarij, nažalost, ni iskusni Reiner nije uspio uzdici, na nekakav barem podnošljivi pijedestal, nego je serijom neinspiriranihi predvidljivih redateljskih riješenja samo dublje uronuo ovo nepotrebno ostvarenje u kvalitativnu agoniju, koju skupa s neinspiriranim glumcima proživljava i publika, jedva cekajuci da sve to skupa završi. Sve u svemu jedno katastrofalno ostvarenje, koje su redatelj i glumci iskoristili samo za punjenje djepova, i kao takvo nije vrijedno vašeg vremena, tako da savjetujem izbjegavanje u velikom luku.

Read more »

BOYHOOD

165 minuti trajanja. Drama koja prati djecaka u svom odrastanju od 5 do 18 godine života. Film jednostavno naslovljen BOYHOOD. Mislim da bi prema ovim prvim recenicama vecina publike željnje uzbudjenja samo onako sarkasticno odmahnula rukom i izbjegla ga u velikom ruku, osim ako naravno trijumfira na Oscarima što površnijoj publici znaci bitno štivo za razgovore s filmski educiranijim društvom na koje ce neminovno nabasati slijedeci vikend kada izadju vanka a ne žele ispasti "out". No, postoji jedan jako bitniji metafilmskiji segment ovog filma koji pobija sve prije napisano i daje vam veoma dobar razlog za gledanje, ili možda ne toliko razlog, koliko kuriozitet. Naime, redatelj Richard Linklater(BEFORE SUNSET, BEFORE SUNRISE, BEFORE MIDNIGHT) je prije 12 godina obvezao glumce(Patricia Arquette, Ethan Hawke, Ellar Coltrane..) da sudjeluju u njegovom projektu naslovljenom BOYHOOD slijedecih dvanaest godina, kako bi što uvjerljivije prikazao odrastanje glavnog lika imena Mason kojeg tumaci Ellar Coltrane. Nema tu nekih velikih dramaticnih obrata, ni inspirativnih glumackih preglumljavanja koje bi trebali zaraditi Oscara za svoje "bravure", ovo je jedan pionirski, skoro pa dokumentaristicki(kažem skoro jer ima scenarij) nastrojen eksperiment, koji na trenutke jest pomalo težak za gledanje, možda nama neamerikancima i pomalo nerazumljiv(kao što je amerikancima neshvatljiva naša prošlost), no svjedno vrijedan vaše pažnje i poštovanja. Uspio je Linklater kroz niz zanimljivih dijaloga pobjeci iz zamke zvane repetativnost i dosada, dok je u nekom širom smislu, uspio, suptilno biti i kronicar SADa u poslijednjih dvanaest godina, i to samo djelomicno pristrano(Obama segment), što je veoma važno radi objektivnosti ideje filma. Dodao je on tu zanimljiv dijapazon obiteljski problema, obavijem ponajviše finacijskim situacijama koje tempiraju nacin odnosa medju obiteljima, kao i probleme kao što su rastava, alkoholizam, obrazovanje i sl., no nikad prenapadno i ocito, nego više sa strane, kao promatrac, nudeci vama da sami donesete neke zakljucke kroz katarze glavnih likova koji se kao i sam film, mijenjaju kroz godine. Jedno uistino posebnije ostvarenje, koje filmski i dramski nije toliko visokoj kvalitativnoj razini, no gledajuci metafilmski, ovo je sigurno jedan poseban, drugaciji film, nadasve originalne pocetne ideje(solidno egzekutirane), koja je vec sama po sebi vrijedna gledanja, a o odgledanom sadržaju moci suditi i ocijenivati nakon odgledanog, dok ce te se skoro sigurno, tokom gledanja podsjetiti na svima nebitna i nepoznata, a vama toliko bitna životna dogadjanja, skoro pa i sitnica(tužnih i veselih) koje su vas oblikovale u osobu koja ste sada.. Tko zna, možda pronadjete i odgovor za neke probleme ili se pronadjete u sadašnjosti i prestanete strašiti buducnosti.

Read more »

I ORIGINS

Sreca da za svaki ocajan film, imaš priliku za kvalitativno osvježenje, odnosno ispravak, pa je tako i meni nakon dosade i infantilnosti zvane SEDMI SIN, kao narucen sjeo I ORIGINS redatelja Mike Cahilla(ANOTHER EARTH).
Film prati molekularnog biologa(Michael Pitt) i njegovu kolegicu(Brit Marling) koji nabasaju na revolucionarno otkrice, koje bi potencijalno moglo promijeniti odnos u društvu koji danas poznajemo.
Nije radnja baš ovako jednolicna, odnosno žanrovski znanstveno "opterecena" kako je objašnjenom u šturom sinopsisu, no zbog uživanja u gledanju, odnosno zbog finog polaganog odmotavanja radnje do samog napetog finiša, nije svrsihodno odavati sve ostale segmente, možda samo napomenuti da ima tu i drame, romance, koji su lijepo obavijeni velom trilericne misterije.
Opet kažem kako je idealna situacija kada je scenarist ujedno i redatelj filma(i to barem solidni ako ništa), jer ne samo da zna kako ce sprovesti svoju ideju kroz cijeli film pa tako i do samog kraja, nego i ima totalnu kontrolu na cijelim projektom pa tako i samim castingom, koji je u ovom slucaju besprijekorno uskladjen s karakteriztacijama likova. Michael Pitt(SANJARI, FUNNY GAMES U.S, SEDAM PSIHOPATA) vec dugi niz godina fino balansira svoje projekte, i prava je šteta kako nije na A listi glumaca, jer definitivno to zaslužuje, i moram zamijeniti kako nacinom glume i odabirom ozbiljnih projekata, možda i precesto ispod radara mainstreema, neodoljivo podsijeca na Jake Gyllenhaala, što je veoma dobra stvar. Prelijepa Astrid Berges-Frisbey(PIRATI S KARIBA) je idealna kao predmet fanaticne žudnje glavnog lika, dok je Brit Marling(ANOTHER EARTH) suptilno pogodjena kao hladna kolegica i prava žena, majka. No da ne bih samo hvalospijevio ovaj film i uzdizago u epitete remek djela, jer to sigurno nije, ovo ostvarenje ima svojih mana, kao što je na trenutke preidealno uklapanje nekih dogadjanja u filmu baš u pravom trenutku kako bi se opravdala i bolje objasnila veca ideja, ili  ponajviše u još neizbrušenom ili možda bolje kazano nedovoljno iskusnom redateljskom izricaju Cahilla(puno bolji kao scenarist i pisac), koji tokom filma mijenja svoj stil, i to u ponekim trenucima zna biti veoma vidljivo, dok montažni skokovi sugeriraju vidno skracivanje trajanja filma u nekakve podnošljive "producentske kino okvire". Soundtrack je još jedan faktor koji je od velike važnosti, jer je pažljivo biran za svaku pojedinu etapu našeg glavnog protagonista i predivno obavija cijeli projekt. Iako ce kriticari možda kazati kako se radi o preambicioznom filmu/ideji(kao primjerice INTERSTELLAR), ja kažem, dobrodašao u moj klub filmova koje treba definitivno pogledati za svog života, jer nudi i više tema za raspravu, od kojih  ce neke biti pobijene, neke usvojene, no ako se mene pita, cim se raspravlja o nekom filmu i razmišlja nakon pogledanog o temama koje pokriva, u mojoj knjižici ima veliki plus, baš kao i ovo ostvarenje.. Pogledajte, necete požaliti!

Read more »

THE SKELETON TWINS

Moram priznati da sam ocekivao puno više nakon što sam pogledao trailer za recentni THE SKELETON TWINS, gdje je nekakav bratski-sestrinski odnos izmedju Mila(Bill Hader) i Maggie Dean(Kristen Wiig) u to malo vremena što trailer dupušta, prikazao zavidnu kolicinu dramsko-emotivne, ali i nadasve suptilno humoristicne atmosfere, koju sam film, nažalost ima samo u tim vec prikazanim scenama u traileru. Iako lagan za gledanje, bez napornih odugovlacenja, filmu jednostavno nedostaje nekakva poveznica izmedju segmenata, i nedostatak tog efekta ne stvara pretjeranu gledateljevu afekciju prema ovo dvoje nesvakidašnji likova, što uzrocno-poslijedicno stvara indifernetnost i zaboravljivost nakon odgledanog, dok trailer, za divno cudo, i dalje ostaje u sjecanju. Na trenutke doista dirljiv i karakterno poprilicno uvjerljiv, uz savršenu glumu dvoje naslovnih glumaca, a narocito inace zanemarenog, podcijenjenog ili još najbolje kazano vjecito sporednog Bill Hadera(ZABORAVLJAJUCI SARAH MARSHALL) doprinose ocjeni nešto poviše mediokriteta i vec vidjenog, da ne kažem repetativnog, no redatelj i scenarist Craig Johnson(TRUE ADOLESCENTS) je uz ovako dobro napisane likove i odlicno raspoložene glumce jednostavno morao više. Pokušao je Craig Johnson uz dozu humora biti i ironicno kazano smrtno ozbiljan s pocetnim elementom samoubojstva, koji "spoji" razdvojene blizance nakon 10ak godina, no jednostavno je prebrzo prelazio kroz filmske etape filma, ne dajuci vremena publici da prihvati ono što je upravo pogledala, nego je zureci iz scene u scenu storio efekt odvojenosti publike za alarmantne dogadjaje koji se dogadjaju u filmu, pa tako i stvarnom životu, barem za neke od nas. Sve u svemu jedan više nego gledljiv film, koji je mogao i trebao biti nešto puno više, trebao nas je natjerati da se smijemo i placemo u istom trenu, i da nikad ne zaboravimo ono što smo odgledali(500 DAYS OF SUMMER), ovako, natjerao nas je svega na pokoji smiješak, no i to je realno kazano više zasluga glumackih bravura nego redateljske sposobnosti.

Read more »

TUSK

Voditelj uspješne internet emisije Wallace Bryton(Justin Long) ode posjetiti malo mjesto u Kanadi kako bi intervjuirao You Tube senzaciju, Kill Bill oponašatelja koji je odsjekao sam sebi nogu prilikom preformansa. Kada po dolasku tamo dozna da je u medjuvremenu isti preminuo, pomalo razocaran, tijekom posjeta zahodu nadje zanimljiv "oglas" na zidu gdje doticni Howard Howe(Michael Parks) traži nekoga tko bi poslušao sve njegove zanimljive price iz prošlosti i odluci "izgubljeno vrijeme" pretociti u "pronadjeno" i poslušati doticnog starca i možda izvuci nešto materijala za svoju emisiju. No kad je došao na velebno imanje docekao ga je u najmanju ruku morbidno interesantan gospodin opsjednut morževima, koji ga nakon nekog vremena verbalno ocara, ali tada i fizicki zatoci, dok mu je krajnji cilj, malo kazano zaprepašcujuc.
Ne bi bilo dovoljno kazati morbidno ostvarenje, za recentni film KLJOVA(TUSK), gdje redatelj Kevin Smith(DOGMA, TRGOVCI) svoj renome, zaista "gura" do krajnjih granica "dobrog" ukusa, dok se vi na trenutke pitate, "ma što ovo meni treba u životu?!". No, iako scenaristicki diskutabilan, na trenutke u središnjem dijelu, prije totalne transformacije(ako pogledate znati ce te o cemu govorim), Smith zaista uspijeva stvoriti nekakav Frankenstein pozitivan psiho-horor ugodjaj, kojeg jako brzo i tijekom filma precesto kvari s pokušajima humora, što cijelokupnom ostvarenju daje nedorecenu notu. Previše se tu mješa s dvama žanrovima(komedija/horor koji su ionako zahtijevni), da bi se narativno postigao željeni efekt, no mislim da je pravi problem što ni sam Smith nije znao kakav efekt želi postici, jednostavno je eksperimentirao, i nažalost, ali i podosta ocekivano, nije uspio. Gluma je solidna, dok je Michael Parks(KILL BILL 1,2) kao Howe jednostavno suptilno gospodski morbidno superioran pomalo isforsiranom i sad vec "simptomaticnom" Justinu Longu(ACCEPTED, UMRI MUŠKI 4.0) u njihovom psihicko-fizickom duelu. Zanimljivo je spomenuti i da se u filmu u cameo ali i bitnoj sporednoj ulozi pojavljuje superzvijezda Johnny Depp(u odjavnoj špici navaden kao Guy Lapointe), jedva prepoznatljiv i poprilicno originalan, koji iako pogodjen u svojoj ulozi, totalno neadekvatan za kvalitetu i ocekivanu atmosferu filma. I jednostavno moramo spomenuti Haley Joel Osmonta(ŠESTO CULO) bivšeg "boy wondera" koji je  nestao s "zvijezdanog neba" jednako brzo kako je i došao, dok je suditi prema trenutnoj kilaži vjerovatno dobio stalan angažman u McDonaldsa ili KFCa, dok mu je gluma vidno stagnirala.
Sve u svemu jedno morbidnije ostvarenje(ne pozitivno gledajuci kao primjerice UNDER THE SKIN) koje kao svojevrsni eksperiment nije uspijelo, dok je gledljivo samo iz efekta cudjenja i gnušanja u središnjem dijelu, što vjerujte mi i nije nekakav pozitivan kompliment i moj savjet je da radje, pa cak i ponovno ako treba, pogledajte kultno ostvarenje slicnog sinopsisa iz 1990 godine, MISERY.

Read more »

THE BABADOOK

Ionako problematican suživot majke udovice(Essie Davis) i hiperaktivnog sina(Noah Wiseman), dodatno "zacini" naizgled djecja knjiga/slikovnica naziva Mister Babadook, slucajno pronadjena od strane djeteta, u kojoj se nalaze blago kazano uzmemirujuce ilustracije i tekst.
Iako se epitetom remek djelo, razbacuje olako kad se opisuje ovaj film na nekim renomiranim forumima, moram malo "stati na loptu" i kazati kako remek djelo definitvno nije(ako se moju malenkost pita), ali da zaslužuje vašu potpunu pažnju i malo više od toga, definitivno DA! Malo je kazati da se napetost može doslovce rezati nožem prilikom gledanja ovog filma, i to ponajviše u njegovom središnjem djelu, gdje su zvucni efekti i eminentnost lika i djela Babadooka(slikovnica sama po sebi je pravo malo remek djelo horora, i samo ona je vec vrijedna gledanja cijelog filma) , doprinjeli rijetko vidjenoj jezi na celuloidnoj vrpci. No ono što najviše imponira je rijetko vidjena lakoca i ingenioznost kamere, koju je redateljica Jennifer Kent, s smiješnim budetom i onako podosta minimalisticki ispeglala do savršenstva, u toj mjeri da posramljuje sve one pretenciozne Hollywoodske "wannabe" horore. Najbolje od svega jest što ovo ostvarenje u svojoj biti nije horor, ovo je punokrvna "kazališna drama" centrirana oko svega dva lika, oko kojih ne možete stvoriti ni afekciju, ni gnusanje, eventualno nakon odgledanog samo shvacanje i prihvacanje s onim što ste upravo skupa s njima "proživjeli". Jednostavnije kazano ovo je punokrvna psihološka drama, koja komplimentarno kazano podsijeca na ISIJAVANJE u nekim svojim dijelovima, samo u jednom puno realnijem tonusu omotanom u "nadnaravni podtekst"(iako ce te tu "realnost" shvatiti tek nakon nekog vremena provedenom u promišljanju). Glumacke bravure naslovnih likova su bile od krucijalne važnosti i zaista moram pohvaliti "relativno" nepoznate, ili možda bolje kazano planetarno nepoznate(film je australski) Essie Davis i pogotovo mladjahnog Noaha Wisemana koji su savršeno odigrali svoje možda i prezahtijevne uloge, i bez savršenstva njihova preformansa, ovaj film bi vjerovatno bio okarkeriziran tek kao dobra ideja, ovako, imamo definitivno najbolji horor ove godine(dosad), a tek nakon nekog vremena, kad se strasti slegnu, možda stekne i nekakav superlativniji prefiks/sufiks. Zaista bi se dalo analizirati ovaj film s više uglova i stajališta(kako filmskih, tako i psiholoških) no zbog svrsihodnosti gledanja, odnosno užitka u odmotavanju radnje, ne bih dalje nastavljao osim da vam ga iskreno preporucim, dok onima željnim "slasher" horora savjetujem izbjegavanje u velikom luku, biti ce te duboko razocarani.

Read more »

CALVARY

Tijekom obavljanja "rutinske ispovijedi" u malom irskom mjestašcu, dobrocudni svecenik James(Brandan Gleeson) dobiva prijetnju smrcu od strane nepoznatog mještanina, koji mu daje sedam dana, prije nego li mu oduzme život, a sve zbog trauma koje je proživio kad je bio dijete i brutalno silovan od strane neimenovanog svecenika. Otac James ce u to malo vremena koje mu je preostalo suptilno pokušati doznati tko je osoba koja mu prijeti, ali  i u to malo preostalo vremena pokušati nadoknaditi izgubljeno vrijeme s kcerom i dragim osobama, no ponajviše sa samim sobom.
Drugi zajednicki projekt KALVARIJA(CALVARY) redatelja John Michaela McDonagha(NED KELLY) i glumca Brandana Gleesona(TROJA) odiše jednakom atmosferom kao i njihov uspješni prvijenac CUVAR(THE GUARD). Naime, i u recentom filmu se, ispod ozbiljnog zapleta(u CUVARU krijumcarenje droge, u KALVARIJI prijetnja smrcu) podtekstualno secira odnos ljudi u malim mjestima gdje svi sve znaju i sakriti se ne može, i kao takav ima jedan specifican humoreskni, ali opet nadasve realni ton, jer u životu su komedija i drama odijeljeni tankom granicom. Hrvatskoj publici, a narocito dalmatincima, bi nakon odgledanog, prva misao mogla biti ogromna atmosferno-satiricna slicnost s remek djelom, serijom MALO MISTO, gdje se takodjer ispreplecu drama, komedija i tragedija, ali u jednom nadasve realnom i simpaticnom tonu, postavljeni na svega "par metara kvadratnih" jednom malog irskog mjestašca. Režija je sigurna, i vidljiva je cijelokupna ideja koju je redatelj htio ispripovijedati. Ispod tobože jednostavnog sinopsisa secirani su svi karakteri koji obitavaju na jos jednom malom mjestu zvanom Zemlja, i zaista kad malo bolje pogledate nema velike razlike u lokacijama i prostoru, sve dok je "predvidljivost" nazvana homo sapiens naseljena u njima. Scenarij je veoma dobro napisan i lagan za iscitavanja, ali i umotan u par dobrih misli, koji ce svatko shvatiti na svoj individualan nacin, što ima svojevrsan dobrodošao metafilmski efekt. Brandan Gleeson je dokazao jos jednom da može odglumiti prakticno svaku ulogu, s rijetkom vidjenom uvjerljivošcu i autenticnošcu, što je bilo jako bitno za ovakav sadržaj. Ostatak glumacke ekipe je fino posložen i donekle prepoznatljiv, no morali su biti u službi jedne vece "who done it" price, što ih je svojevrsno ogranicilo u svojoj improvizaciji, no to je mana koja se lako oprašta. Sve u svemu jedno dobrodošlo ostvarenje, koje ce najbolje prihvatiti mještani manjih mjesta, koje ne samo da ce uživati u filmu, nego se možda i poistovjetiti s nekim od likova, dok ce ostatak publike uživati u savršenoj glumi, zanimljivom sinopsisu i potentnoj naraciji koja se proteže kroz citav film i stvara opipljivu napetost za samo finale, dok ce dotad izmedju publike vjerovatno pasti oklada tko je pravi krivac, štos je, što to na kraju stvarno nije ni bitno, a zašto, pa pogledajte film i doznajte sami.

Read more »

THE RAILWAY MAN

Bivši britanski oficir Eric Lomax(Colin Firth), koji je bio mucen kao zatvorenik u Japanskom logoru tijekom drugog svjetskog rata, nakon dugo vremena provedenog "u prošlosti" osjeti ponovno što je to stvarni život, kad susretne ženu svog života u vidu Patti(Nicole Kidman), s kojom jako brzo stupi u brak. No "tragovi iz prošlosti" ponovno isplivaju kada Lomax otkrije, da je njegov mucitelj Nagase(Hiroyuki Sanada) živ i zdrav u Japanu i radi kao turisticki vodic.
Film TRAGOVI PROŠLOSTI(THE RAILWAY MAN) je baziran prema istinitim dogadjajima, i kao takav, ima puno jaci impakt nakon odgledanog. Naime, mislim da bi svi dodirnuti nesretnim ratom na Balkanu, a emocionalno i fizicki osakaceni njime, trebali pogledati ovo ostvarenje, i shvatiti ga kao svojevrsnu Bibliju, jer jedino na takav nacin ova država, a i ostali sudionici rata, mogu napokon ostvariti pozitivan dijalog, zakopati ratne sjekire, tražiti oprost, ali i dati oprost, shvatiti da su ljudi samo jedna mala, sitna grešna bica, i nastaviti dalje s životom, jer nastavimo li ovako, evolucija ce nas zaobici u velikom luku, a mi se i dalje, necemo pomaknuti od stigme epiteta "Balkanaca". Naime, to kazem, zato što ce se pojedinci nakon odgledanog, a shvativši da je ovo bazirano na istinitim dogadjajima, ako imaju i malo "soli u glavi", osjetiti krivim, što su ponekad reagirali odvec nacionalisticki ili barem blisko tomu, dok ce se oni s "velikim kolicinama maglovitog šecera u glavi", osjetiti uvrijedjeni, i okarkterizirati ovaj film kao gomilu gluposti, koje nemaju bazu u stvarnom životu. Necu odavati klimaks filma, zbog svrsihodnosti gledanja, no možete pretpostaviti u kojem smjeru prica ide. Što se tice samog filma, redatelj Jonathan Teplitzky(BURNING MAN) se odlucio za narativno preskakanje iz 1980 godine kada Lomaxa interpetira savršeni Colin Firth u vrijeme drugog svjetskog rata, gdje ga glumi možda i odvec intenzivni Jeremy Irvine(odlicno skinuo Firtha), i stvara pedigre za klimaks filma, nabijenog širokim dijapazonom emocija. Redatelj je jako pametno zavarao publiku, misleci da ce nakon romanticnog otvaranja, uslijediti nekakav tipicni dramski dijaloški rat izmedju Lomaxa i Patti, no Teplitzky jako brzo putem suborca Finlaya(standardno upecatljivi Stellan Skarsgarda) "objašnjava" kako je Lomax postao covjek koji jest sada, i postavlja temelj za Lomaxovo putovanje u Japan i suocavanje s prošlošcu. Iako je prvi dio filma, malcice repetativan i usporen, središnji dio u logoru, a narocito završnica filma, naglo ubacuje u petu brzinu i odvodi vas na nevjerovatno emocionalno putovanje vrijedno divljenja, što nije mala stvar. Da li se moglo bolje, realno da, no Teplitzky i dalje zaslužuje pozitivnu ocjenu što jednu ovako interesantnu istinitu pricu nije odveo u patetiku, dok nam ostaje sitno žaljenje, što se ovog projekta nije uhvatio netko iskusnije, primjerice Spielberg(citaj "na tragu SCHINDLEROVE LISTE"), i odveo ovu pricu gdje zaslužuje, na pijedestale Oscara. Ovako, jedino tko zaista zaslužuje Oscara jest Colin Firth(KRALJEV GOVOR), koji je jos jednom dokazao da je jedan od najboljih dramskih glumaca današnjice i njegov lik kojeg tumaci, Eric Lomax, koji je zaslužio nekakvog pocasnog Oscara za ljudskost na "ekranu zvanom život".

Read more »

THE DOUBLE

Cinovniku u vladinoj agenciji Simon(Jesse Eisenberg), koji kroz život prolazi nezamijeceno i socijalno odsjeceno, život naglo promijeni tok, kada se u njegovoj agenciji zaposli osoba imena James(Jesse Eisenberg), s kim dijeli jednaku fizicku vanjštinu. No, iako indenticni izvanka, karakteri su im sušta suprotnost. Dok je Simon covjeca ribica, u nemogucnosti da udje u bilo kakvi fizicki kontakt ili se zauzme za sebe, da ne govorimo o cinjenici da je za vecinu nevidljiv, njegov "dvojnik" James je sve ono što on nije, popularan, manipulativno sposoban, verbalno obdaren ali i bolesno ambiciozan i pokvaren bez ikakvog osjecaja za krivnju. Njih dvoje ce zapoceti cudan odnos koji ce kulminirati kada se beskurpulozni James upusti u aferu s Simonovim "predmetom" žudnje, lijepom i enigmaticnom Hannah(totalno pogodjenaMia Wasikowska).
Recentno ostvarenje DVOJNIK(THE DOUBLE) je baziran na istoimenom knjiškom predlošku Dostoevskog, dok ga je scenaristicki za ovaj film doradio scenarist i redatelj Richard Ayoade(SUBMARINE), kojega se mozete sjetiti i po glumackoj partitudi iz SUSJEDA TRECE VRSTE.
Najbliže napisano, jedno bizarno, drugacije ostvarenje koje se hrani neosporivim vizualnim genijem redatelja Ayoadea, koji je nakon svega vec odgledanog, u okvirima smiješnog budgeta, uspio iznjedriti nešto potpuno novo, svježe, no prije svega uznemirvajuce i zabrinjavajuce. Scenografija i kostimografija je minimalisticka i podsijeca na ranog Terry Gilliama, s morbidnim i eminentnim riješenjima kamere na tragu kombinacije Finchera i Greengrassa, što stvara odlican efekt. Scenarij je jednostavan, no opet kompleksan u svojoj poruci, i kad u retrospektivi razmislite o svemu odglednom, shvatite da poznajete barem jednog Simona, koji zbog društveno popularnih karkateristika(neprivlacne vanjštine i nedostatka samopuzdanja) možda nikad nece moci osvojiti curu koju želi ili zaraditi svoje mjesto "pod Suncem" osim ako ne otkrije ili izmisli nešto revolucionarno(svaka slicnost s Zuckenbergom nije slucajna pri odabiru Eisenberga za glavnu ulogu). Zaista postoje "takve osobe", i ne mogu da ne osjetim žaljenje za svaki oni trenutak kad sam ignorirao takve osobe smatrajuci ih svojevrsnim umanjenjem svoje društvene popularnosti kad bi se nalazili u mojoj blizini. Cudni i jadni ljudi smo mi u borbi za društvenim statusom, no cak i taj društveni status nema takvi impakt na psihu pojedinca, kao konstantno verbalno degradiranje od strane tvojih najbližih, prijatelja, ili u konacnici razocaranje zbog cinjenice da vas je predmet vaše žudnje odbacio zbog neke popularnije, no plošnije osobe. Takvo postupanje stvara psihopate, i moramo shvatiti, da smo svi skupa, kao društvo, krivi za sva ova nezadovoljstva koja precesto kulminiraju ubojstvima i samoubojstvima, i dok ne naucimo evoluirati kroz odnose s drugim živim bicima na ovom planetu, za nas nema spasa. Sve ovo iz jednog tako kratkog filma(93 min.) i jos kraceg sinopsisa, to nije mala stvar, i tim više zato treba cijeniti ovo ostvarenje i ne gledati ga kroz prizmu bizarnog vizualnog prosedea koji film neupitno posjeduje, a koji ce odvratiti podosta publike od gledanja. Ne ovo nije preseratorski art film s apstraktnom porukom koju zna sam autor a na vama je da pogadjate što je pjesnik htio reci, ovo je kvalitativno umjetnicko djelo s odlicnim glumackim ostvarenjima(Jesse Eisenberg je zaslužio nominaciju za Oscara) i jasnim porukama(koje poticu daljnju raspravu), i uznemiravajucim predvidanjem jednolicne, "klonirane", emocionalno osakacene buducnosti, za koju nas svakodnevno treniraju trpajuci nas u okvire inih društvenih pravila i normi. Sve u svemu ovaj film nije za svakoga, a da li je za Vas, to ce te doznati vec u prvih par minuti, tako da vas ništa ne košta pustiti ga na vašem DVDu i otkriti.

Read more »

A MILLION WAYS TO DIE IN THE WEST

Seth MacFarlane je veliki hit u Americi. Osim što je osmislio FAMILY GUY, animiranu seriju za starije, koja je veoma popularna na domacem tlu, ostvario je i ogroman financijski ali i kreativni uspjeh režirajuci film TED, koji je usprkos R predikatu, zaradio preko 500 milijuna dolara diljem svijeta. No to nije bilo dovoljno, jer njegovo lice i dalje nije prepoznato diljem svijeta, pa se odlucio biti voditelj Oscara, cime je glas svjetski poznatog Teda, dobio svoju fizicku formu. Osokoljen svim tim uspjesima, odlucio je režirati, i iznjeti glavnu ulogu u pomalo pretencioznoj vestern komediji, žanru, koji nije baš naišao na plodno tlo u prošlosti. Doticna vestern komedija je dobila naziv TKO PREŽIVI, PRICATI CE(A MILLION WAYS TO DIE IN THE WEST), a osim MacFarlanda, glavne uloge iznjeli su Charlize Theron, Amanda Seyfried, Liam Neeson, Neil Patrick Harris, Giovanni Ribisi, Sarah Silverman i još poneke zvijezdice koje su obavile zgodne cameo ulogice. Radnja prati Alberta(MacFarland), ovcara, kojeg cura(Seyfried) ostavi zbog bogatijeg i ambicioznijeg Foya(Neil Patrick Harris). U medjuvremenu, najopasniji revolveras i lopov Clinch(Neeson) sa svojom suprugom Annom(Theron) dolazi u taj mali zabiti gradic, i Albert i Anna se zaljubljuju na prvi pogled, što ce uzrokovati dosta problema i zavrzlama u inace mirnom gradicu u kojem prevladavaju kurve, alkohol i smrt.. dosta dosta smrti, cak i na sajmovima, vjerovali ili ne, cak i na sajmovima.
Prvo moramo spomenuti cinjenicu da je film krahirao, kako na domacem i tako i na svjetskom box officu i zabilježio poražavajuce rezultate, što je odmah aktiviralo MacFarlandov smisao za biznis koji je najavio snimanje nastavka TEDa, zlatne koke kojom bi trebao povratiti svoj isplativi status. Iskreno, da li je film zaslužio ovakve poražavajuce kino rezlutate? Ne. No nije zaslužio ni nekakve puno bolje. Realno radi se o medikritetnom stvarenju koje je kao i primjerice FAMILIY GUY dizajnirano na nacin "nizanja fora" bez nekakve specijalne fluidnosti, kao sto je recimo imao TED, koji je uspio spojiti te dvije vrste komicarskog izricaja u jednu vise nego gledljivu formu. Ovako, dobili smo samo poneku zgodnu foru, svake dvije minute, doduše poprilicno montažno osakacenu i usudio bi se kazati u formi skeca, koja nije bas trazena filmska forma u ovo modernije doba kada svaki iole sposobnija osoba moze montirati filmic. Gluma je na visokom nivou i zaista funkcionira, dok najviše bode oci upravo MacFarland, koji jednostavno na trenutke izgleda glumacki smiješno, ali ne na onaj adekvatni nacin. Sve u svemu jedna korektna komedija, koja nije dosadna, i ima podosta dobrih fora, koje jednostavno nisu dobro filmski ukomponirane, i kao takve, nisu izazvale efekt, koje bi možda imale, da su imale bolju scenaristicku i redateljsku viziju, koja je ovaj put izostala kod neupitno talentiranog MacFarlanda. Ništa, nadajmo se da s TEDom 2 nece kopirati MAMURLUK 2(znate ono snimiti isti film u egzoticnijoj lokaciji) i da ce nam ponuditi nešto novo i svježe, što ce mu u buducnosti otvoriti jos pokoja vrata mainstreem komedije.

Read more »

OCULUS

Dugo sam odgadjao gledanje recentnog horora naziva OCULUS. Iako su kritike bile redom solidne, možda cak i vise nego solidne ako uzmemo u obzir da se radi o hororu, žanru, koji je izlizan skoro jednako koliko je i zahtijevan, i ciji se kreativni laureati mogu izbrojati na prste jedne ruke(EGZORCIST, ROSAMARYINA BEBA, ISIJAVANJE..). Moram prvo kazati kako film nema onaj utabani narativni slijed dogadjanja, nego veoma umijesno preskace iz sadašnjosti u prošlost, prateci naravno jedne te iste likove samo u razlicitim, a usudio bi se kazati iako ce mozda malo cudno zvucati, i istim životnim dogadjanjima(shvatiti ce te kad odgledate). Sinopsis zvuci kao klisej, obitelj doseli u novu kucu, i tamo odluci stvoriti novi život. Problemi nastanu kad se u kucu "useli" i nekakvo antikvarijatno ogledalo, koje pomalo ali eminentno pocinje obmanjivati clanove obitelji. Da ne bi ispalo odvec jednostavno, ima tu i usporedna radnja koja se dešava u "sadašnjosti" a koja je jednako relevantna kao i ova, no zbog svrsihodnosti gledanja necu odavati ništa više. Rezija je sigurna i adekavatna, bez previse jeftinih "bu" scena za svekoliku publiku. Tenzije se ovdje baziraju na psiholoskim osjetilima, skoro pa trilericnim, gdje je svojevrsan uplet "CSI istrage", ili bolje kazano "Mulder-Scully efekta eliminacije dokaza", jedna od bravura filma, koja doprinosi neocekivanosti i misteriji koji idealno "obavije" cijeli film. Kao sto sam uvijek govorio, odlicna je stvar za film, pa tada i za publiku naravno, kad je redatelj ujedno i scenarist(kao sto je ovdje slucaj), jer se tad(uglavnom) bazicna vizija scenarija ne izgubi u redateljskom ne razumijevanju štiva. Redatelj i scenarist Mike Flanagan pokazuje zavidnu sposobnost fluidnosti naracije, i samo rijetko u poslijednjem kvartalu filma, s ponekom klisejiziranom "bu" scenom podilazi producentskim zahtijevima i mainstreem publici, no inteligentan i hrabar završetak se iskupljuje za sve te male greškice. Gluma je adekvatna no nije savršena, što je sama prica i odlicna karakterizacija likova zahtijevala, i vjerovanja sam da bi gledali možda i savršeni horor da su se u naslovnim ulogama nalazili malo uvjerljiviji karakterni glumci, ovako, na trenutke se gubi ta toliko tražena doza uvjerljivosti. Sve u svemu jedan inovativan, drugaciji, hrabar psiholoski horor, koji zaslužuje vašu pažnju ponajviše zbog činjenice da izvrce pravila žanra i slaže ih u jedno skroz drugaciju sliku, koja ne samo da je zabavna, gledljiva, nego i inteligentna i intrigantna. Napeto do samog kraja, nema što.. Pogledajte, uvjerite se sami!

Read more »

THE ZERO THEOREM

Moram prvo napomenuti kako sam veliki obozavatelj lika i djela Terry Gilliama, jednog od Pythonovaca, koji je uspio izgraditi upecatljivu i prepoznatljivu redateljsku karijeru. Od kultnog BRAZILA, preko dramski karakterno upecatljivog KRALJA RIBARA, pa do ingenioznog 12 MAJMUNA, da bi na kraju došli do njegovog poslijednjeg nezaboravnog filma i pomalo kontroverznog STRAHA I PRIJEZIRA U LAS VEGASA, koji je podijelio i kritiku publiku, što je naravno, ako se mene pita hvalevrijedna stvar. No kako STRAH I PRIJEZIR U LAS VEGASU datira iz 1998 godine, ne mogu a da ne primjetim, kako od tad pa do danas, Gilliam nije ostavio neki veci filmski trag. Bilo je tu svega, od bajkovite visoko budgetirane(da ne kažem komercijalne) BRACE GRIMM, preko popljuvanog TIDELANDA, pa sve do diskutabilnog i mukotrpnog IMAGINARIJUMA DR. PARNASSUSA, Gilliam nikako nije uspio pogoditi onu žicu, koju je imao u starijim ostvarenjima, a koja su mu priskrbili kultni status, zato kad je najavio da snima novi egzistencijalni sf, s dvostrukim Oscarovcom Christophom Waltzom u glavnoj ulozi, apetiti publike željnje neceg novog su porasli, no nazalost, neopravdano. Naime, recentno ostvarenje, THE ZERO THEOREM, iako ambiciozno, ne uspijeva do kraja ukomponirati sve ono sto je scenarist htio kazati, nego pomalo Gilliamovski, na silu, minimalizmom, nakrivljenom kamerom i velikim dijapazonom boja, pokusava prekriti nedostatak prave fluidne, narativne i potentne filmske price. Ima tu svega, od crnih rupa, egzistencijalnih dijaloga i monologa, korporativne espijunaže, nebuloznih likova, sf teorija, pokusavanja otljucavanja misterije smisla života i vjerovali ili ne jos mnoštva toga, i to je upravo najveci problem. Naime, previse je tu tema i žanrova, koji izgledaju kako su nagomilani u taj jedan set u nekakvoj "Gotham Schumacherovoj crkvi", da bi to sve skupa dobilo neki ozbiljniji, eminentniji i filozofski nastrojeni ton. Gluma Waltza(NEMILOSRDNI GADOVI, ODBJEGLI DJANGO) odgovara cijelokupnoj atmosferi, no problem jest što atmosfera ne odgovara scenariju, a scenarij temama koje pokriva, tako da u konacnici sve to skupa izgleda malcice nategnuto i izkarikirano, da bi zadovoljilo publiku željnu neceg svjezeg, novog i revolucionarnog, na što se naravno poziva Gilliam. Sve u svemu donekle, na momente gledljivo ostvarenje koje je dobro samo u ponekim dijalozima i monolozima, ili bolje kazano idejama šturo opisanim u pojedinim recenicama i kao takav, ne bas vrijedan vase vece pažnje, ali siguran sam, da ce upravo pojedine od tih spomenutih recenica, ostaviti dovoljan impakt na vasu psihu, da ga okarkterizirate kao ostvarenje koje nije "potrošilo" vaše dragocijeno vrijeme na ovom trecem kamencicu od Sunca.

Read more »