BIRDMAN

Propali glumac(Michael Keaton) koji je odigrao ikonicnog Birdmana u istoimenom filmu, u potrazi za revitalizirajucim glumackim pokusajem odluci odraditi jednu Broadwaysku dramu(glumiti ce, režirati i napisati scenarij), no s svakim korakom naprijed, uslijede dva koraka nazad, kako u profesionalnom tako i u privatnom životu.
Jedno zaista neobicno, ili možda bolje kazano metafilmsko ostvarenje Alejandra Gonzalesa Inarritua(BIUTIFUL, BABEL, PASJA LJUBAV), koje se na poprilicno posprdan nacin obraca blockbusterskoj publici željnom vizualnih ekstravaganci bez prave forme. No iako bi se na prvi pogled moglo kazati kako glorificira kazališne daske, tek u završnim trenucima filma, otkrijemo kako zapravo na suptilan nacin i njih secira, karakterizirajuci svake krajnosti, kako one celuloidne(citaj posvemašnja potreba za CGI), tako i one kazališne(odvec kriticno nastrojena publika, kritika i isforsirani glumci) kao totalno nepotrebne u kvalitativnoj domeni shvacanja ili prihvacanje nekog ostvarenja. Zaista je zanimljiva odluka redatelja da skoro tijekom cijelog trajanja filma ne napusti okvire scenografije jednog kazališta, svojevrsno objašnavajuci cijeli život glumaca, koji ne prestaju živjeti van svojih uloga, nego se jednostavno stope sa svim tim likovima, što za neke zna biti poprilicno devastirajuce. No, iako je samim njima vjerovatno najgore, jer vjerovatno misle da su neshvaceni, Irarritu sugerira kako u tom "procesu" najviše stradavaju koleteralne žrtve, poput obitelji i prijatelja, koje su na ine nacine izignorirane za vrijeme, njihova života, odnosno karijere, koji se nakon nekog vremena spoje u isto. Režija Irarritua je energicna i napeta, sparena s fino ugodjenim, rekao bih i napadnim minimalistickim soundtrackom, dok je kamera prilicno eminentna i sveprisutna s mnoštvo uskih kadrova koje stavljaju naglasak na lika, a ne toliko na formu. Gluma svih protagonista je savršena, dok posebno valja naglasiti Edwarda Nortona(KLUB BORACA, GENERACIJA X), kojemu je ovo svojevrsni metafilmski povratak na "velika vrata", koji je zaslužio, ali opravdao, s jednom od boljih sporednih uloga ove godine dok je Michael Keaton(BATMAN, BUBIMIR) zaista s ovom ulogom stavio sve karte na stol da bi povratio svoj zvijezdani status, moram se složiti, odradio je to prilIcno uvjerljivo i emotivno i totalno zaslužio Oscarovsku nominaciju. Sve u svemu jedno poprilicno filmofilmsko ostvarenje koje nece biti za one manje upucenije u filmsku umjetnost, dok ce onim zagriženim, informiranijim gledateljima, koji su donekle involvirani u umjetnicke faktore života, poslužiti kao svojevrsni "almanah" prošlosti, sadašnjosti i nadam se buducnosti..

Read more »

THE THEORY OF EVERYTHING

TEORIJA SVEGA(THE THEORY OF EVERYTHING) prati odnos izmedju poznatog fizicara Stephena Hawkinga(Eddie Redmayne) i njegove žene Jane Kawking(Felicity Jones).
Najcesci epiteti recentnom ostvarenju su uglavnom savršena gluma dvoje glavnih glumaca i potencijalno osvajanja Oscara u svojim kategorijama. I dok su podjednako bili uspješni na inim festivalima koji predhode Oscarima, mala prednost se ipak daje Jonesovoj(CUDESNI SPIDER-MAN 2), koja kako kažu, nije ove godine "obečastila" svoju izvanrednu glumu u ovom filmu s nekakvim lošim ostvarenjem, tocnije lošom ulogom. E upravo tu, naravno leži glavni problem za Redmayna(LES MISERABLES) za kojeg se nagadja kako nece dobiti Oscara iskljucivo zbog navodno ocajne uloge u JUPITER ASSCENDING. Stavljajuci tu informaciju sa strane, moram kazati kako je Redmayne superiorniji Jonesovoj, i upravo je savršeno skinuo Hawkinga do te mjere da se zapravo uopce pitate kako je to uspio. Iskljucivo "fizicka uloga" u vecini trajanja filma je nešto što možda samo djeluje jednostavno, dok je mene osobno zabolio veci dio tijela samo dok sam gledao njegovu fizicku transformaciju. S druge strane Jonesova je dobila, pa moglo bi se kazati i veci dio filma, što nije ni cudno s obzirom da je film ekranizacije njene knjige, odnosno njenog pogleda na njihov suživot. Nekima će upravo taj rakurs gledanja na jednog genija s strane "obicne žene" biti malo apsurdan i podcijenjujuc za samog Hawkinga, no dojma sam kako je redatelj James Marsh(SHADOW DANCER) zapravo i želio jedan takav, prizeman, totalno životan, no nadasve romanticno bolan prikaz, kako bi se uvjerili u ljudsku stranu, sad vec populisticki "robotiziranog" i ikoniziranog genija za novij milenij. Režija je veoma sigurna i bez montažnih rezova što sugerira pocetnu ideju koja je egzekutirana u svakom svom djelu, bez intervencije producenata. Kamera i vizualne improvizacije su totalnu u skladu s temom i trenutnim dogadjajima i funkcioniraju savršeno u mistificiranju ovog jednog neobicnog covjeka i jos neobicnijeg odnosa. Kostimografija i scenografija su vidno bili velika opsesija svih involviranih, i obracala se velika pažnja da sve bude autenticno kako nebi odvracala pažnju od emocija i dijaloga. Jedinu zamjerku nalazim u pomalo zbrzdanom finalu filma, koji nas je prebrzo, nakon uglavnom polagano tempa, transforimirao na sam kraj, bez odgovora na neka pitanja. No dobro, da budemo objektivni, ta pitanja i ti odgovori se ionako nalaze u glavi samog Hawkinga, tako da moramo opravdati kako Jane Hawking, tako i scenarista Anthonya McCartena, što možda ni sami nisu ni znali završiti pricu, koja je možda realno tek i pocela, a ako smo te srece, kraj ove nove price, Hawkingove price, možda donese odgovore koji su nam kao vrsti, prijeko potrebni, barem da prevazidjemo "barijeru vremena", koje nas sve toliko opterecuje i limitira.

Read more »

PREDESTINATION

Film PREDODREDIŠTE(PREDESTINATION) prati život vremenskog agenta(Ethan Hawke). U svojem poslijednjem zadatku mora pronaci bombaša za kojeg se zna da ce poharati pola New Yorka u prošlosti, a jedini koji ga može zaustaviti je on.
Drago mi je kad, recenzirajuci, prvo moram sugerirati, da je o doticnom filmu bolje što manje znati zbog svrsihodnosti gledanja. E pa to je upravo slučaj i s ovim neobicno koncipiranim filmom, koji se vecini vjerovatno nece svidjeti, ili možda ipak da. Sugerirati cu, kako je potrebna potpuna koncentracija za vrijeme gledanja ovog filma, dok cu svim onim "automatski nastrojenim kriticarima" kazati da ne traže dlake u jajetu nego da poštuju originalnost, i drugaciji pogled na temu koja je filmski i literalno gledajuci dobrano izlizana. I dok je primjerice LOOPER bio više nekako mainstreem nastrojen, s elementima horora i eminentnosti, PREDOREDIŠTE bi se slobodno moglo postaviti na kazališnim daskama i svejedno funkcionirati savršeno, što je činjenica zbog koje scenaristima i redateljima brači Spierig(DAYBREAKERS), treba skinuti kapu. U ovom ostvarenju nema akcije ni vizualnih ekstravaganca, ovdje je akcija dijaloška, monološka, ali u niti jednom trenutku dosadna, dok je odmatanja filma poput listova luka do svoje same srži, biti, poante, prava mala umjetnost za sebe. Postavljaju se mnoga pitanja nakon odgledanog i postavljati ce se. Film se kritizira ali hvali, detaljizira, što znaci da su i oni "hejteri" filma, dobro obracali pozornost prilikom gledanja, što znaci da su ih koncept i prica filma zaintrigirali, dva pojma s kojim se ne može pohvaliti veliki broj filmova. Da nebi ispalo da se radi o remek djelu jer nije, film ima svojim mana, najviše zbog kompleksnosti i magnitude price, no jednostavno se mora cijeniti narativna potentnost redatelja i scenarista kao i egzekutiranje cijelog koncepta, u jedan više nego gledljiv, zanimljiv i napet film. Moram spomenuti i odlicnu glumu glavnih likova koji energijom i odlicnim glumackim bravurama adekvatno sudjeluju u naraciji, dok se narocito istice relativno nepoznata Sarah Snook, koja je ostvarila jednu od boljih ženskih uloga ove godine, dok je Ethan Hawke(BEFORE MIDNIGHT, SINISTER, DAN OBUKE) standardno uvjerljiv, no još uvijek s komercijalnog mainstreem gledišta uvelike podcijenjen, cemu ide u prilog i cinjenica da film nažalost nije ostvario nekakav znacajan financijski uspjeh.  Kvalitativno gledajuci u retrospektivi znanstvene fantastike u 2014 godini, negdje izmedju superiornijeg INTERSTELLARA, i samo nijansu inferiornijeg EDGE OF TOMORROW.

Read more »

WHIPLASH

Prvo je osvojio "citav" Sundance film festival. Pet nominacija za Oscara(najbolji film, sporedna uloga, adaptirani scenarij, montaža i zvuk) zvuči puno zar ne?! Za RITAM LUDILA(WHIPLASH), ja kažem podrugljujuce premalo. Činjenica da Damien Chazelle, inace redatelj i scenarist filma, nije ostvario nominaciju za najbolju režiju, spada definitivno u jednu od večih Oscarovskih previda u poslijednje vrijeme. Iako možda malo prenapadan, cak bi se usudio kazati i karikiran(ali totalno u svrhu vece poante) u ponekim segmentima, naročito onim gdje Fletcher(J.K. Simmons) verbalno i fizički napada mladu potencijalnu bubnjarsku jazz zvijezdu Andrewa(Miles Teller), film od samog početka pa do odjavne špice, jednostavno anulira sva dogadjanja i misli oko vas, u odvodi vas u jedan skroz drugačiji svijet, svijet za koji možda nitko ne zna ni da postoji, kako metafilmski gledajuci, tako i narativno. Talent, ambicije vece od života, bol, znoj i suze, za necin naizgled i vjerovatno nedostižnim, za nešto na što ce vecina odmahnuti rukom i otici napraviti djete, naci ženu i zapoceti stereotipan život, no ne i ova dva protagonista, oni žele nešto više, oni žele biti zapamčeni, jer nije bitna kvantiteta života, nego kvaliteta, a kvalitetu nije lako postici. Naravno, važan dio ukupnog dojma ovog filma, je bila gluma dvojice glavnih glumaca, koji su možda i metafilmski, imali duel, kako scenaristicki gledajuci, tako i realnija, u borbi za potencijalnu Oscarovsku nominaciju, koju su realno obojica zaslužili, a samo je jedan(J.K. Simmons) ostvario za sporednu ulogu(moram priznati ipak malo bolji od Milesa Tellera). No redatelju Chazellu nije bilo do nominacija i priznanja, i to je vidljivo u svakom kadru, njemu je bilo do toga da postavi pitanja nekon odgledanog, da se svi malo propitamo i oko svog života i svojih aspiracija, no možda mu je najviše bilo do toga, da široj publici približi jazz, kakav prije nisu doživili, u svojoj iskonskoj formi, savršen kakav jest. Zato moj savjet jest, da pogledate ovi film znajuci što manje prije gledanja(da vas tematika nebi odvratila), jer vjerujte, imati će te iskustvo godine, akcijski spektakularan film bez vratolomija, bolna drama i katarza, zapravo najbolje kazano, ŽIVOT!

Read more »

THE WEDDING RINGER

Kevin Hart(THINK LIKE A MAN TOO) je nakon pomalo neočekivanog financijskog uspjeha s filmom RIDE ALONG zaista uspio skrenuti na sebe pozornost mainstreem Hollywooda, do te mjere da bi se usudio kazati kako je definitivno, trenutno jedan od popularnijih komičara.
GOSPODAR VJENCANJA(THE WEDDING RINGER) redatelja Jeremy Garelicka(kojemu je ovo ujedno i redateljski debi) ne nudi ništa spektakularno novo u svijetu komedije, ali je moram priznati jedna od sigurno energičnijih i bolje montiranih komedija u poslijednje vrijeme, cije fore, iako prvoloptaške i uglavnom zahodske, idealno funkcioniraju i zaista izmamljuju osmjehe na vaša lica. Pomogle su i činjenice kako nitko nije očekivao puno od ovog filma, što se pokazalo kao ugodno iznenadjenje kad već u prvim kadrovima, film producira glasne osmjehe publike u kinima, dok je druga činjenica puno kvalitetnije nastrojena, a tice se odlicne kemije izmedju vec spomenutog Kevina Harta i Josha Gada(JOBS), koja idealno funkcionira kroz cijeli film. Možda najvece razocarenje filma je popularno poznata "teorija velikog praska" Kaley Cuoco-Sweeting koja osim isforisiranih nabreklih bradavica nije iskazala nekakav osobito "nabrekli" talent, i u filmu funkcionira iskljucivo kao mamac za oci i kao scenaristicki zaplet. Sve u svemu jedna fino pogodjena komedija, s odlicnim tajmingom u ovo "ozbiljno" Oscarovsko predrazdoblje koja svojom energijom i odlicnom glumackom kemijom pogadja uglavnom gdje treba, dok narocito treba pohvaliti odlicnu montažu zbog kojih predvidite mnogobrojne scenaristicke mane, koje ovi film definitivno posjeduje, ali ih i vješto skriva, no i to je karakteristika koja se mora poštovati, kad je ovako zanatski izvedena.

Read more »

BOYHOOD

165 minuti trajanja. Drama koja prati djecaka u svom odrastanju od 5 do 18 godine života. Film jednostavno naslovljen BOYHOOD. Mislim da bi prema ovim prvim recenicama vecina publike željnje uzbudjenja samo onako sarkasticno odmahnula rukom i izbjegla ga u velikom ruku, osim ako naravno trijumfira na Oscarima što površnijoj publici znaci bitno štivo za razgovore s filmski educiranijim društvom na koje ce neminovno nabasati slijedeci vikend kada izadju vanka a ne žele ispasti "out". No, postoji jedan jako bitniji metafilmskiji segment ovog filma koji pobija sve prije napisano i daje vam veoma dobar razlog za gledanje, ili možda ne toliko razlog, koliko kuriozitet. Naime, redatelj Richard Linklater(BEFORE SUNSET, BEFORE SUNRISE, BEFORE MIDNIGHT) je prije 12 godina obvezao glumce(Patricia Arquette, Ethan Hawke, Ellar Coltrane..) da sudjeluju u njegovom projektu naslovljenom BOYHOOD slijedecih dvanaest godina, kako bi što uvjerljivije prikazao odrastanje glavnog lika imena Mason kojeg tumaci Ellar Coltrane. Nema tu nekih velikih dramaticnih obrata, ni inspirativnih glumackih preglumljavanja koje bi trebali zaraditi Oscara za svoje "bravure", ovo je jedan pionirski, skoro pa dokumentaristicki(kažem skoro jer ima scenarij) nastrojen eksperiment, koji na trenutke jest pomalo težak za gledanje, možda nama neamerikancima i pomalo nerazumljiv(kao što je amerikancima neshvatljiva naša prošlost), no svjedno vrijedan vaše pažnje i poštovanja. Uspio je Linklater kroz niz zanimljivih dijaloga pobjeci iz zamke zvane repetativnost i dosada, dok je u nekom širom smislu, uspio, suptilno biti i kronicar SADa u poslijednjih dvanaest godina, i to samo djelomicno pristrano(Obama segment), što je veoma važno radi objektivnosti ideje filma. Dodao je on tu zanimljiv dijapazon obiteljski problema, obavijem ponajviše finacijskim situacijama koje tempiraju nacin odnosa medju obiteljima, kao i probleme kao što su rastava, alkoholizam, obrazovanje i sl., no nikad prenapadno i ocito, nego više sa strane, kao promatrac, nudeci vama da sami donesete neke zakljucke kroz katarze glavnih likova koji se kao i sam film, mijenjaju kroz godine. Jedno uistino posebnije ostvarenje, koje filmski i dramski nije toliko visokoj kvalitativnoj razini, no gledajuci metafilmski, ovo je sigurno jedan poseban, drugaciji film, nadasve originalne pocetne ideje(solidno egzekutirane), koja je vec sama po sebi vrijedna gledanja, a o odgledanom sadržaju moci suditi i ocijenivati nakon odgledanog, dok ce te se skoro sigurno, tokom gledanja podsjetiti na svima nebitna i nepoznata, a vama toliko bitna životna dogadjanja, skoro pa i sitnica(tužnih i veselih) koje su vas oblikovale u osobu koja ste sada.. Tko zna, možda pronadjete i odgovor za neke probleme ili se pronadjete u sadašnjosti i prestanete strašiti buducnosti.

Read more »

UNBROKEN

Nakon gotovo fatalne zrakoplovne nesrece u Drugom svjetskom ratu, olimpijac Louis Zamperini(Jack O Connell) preživi 47 strašnih dana na splavu, samo da bi ga spasili i potom zarobili japanci i odveli ga u zatvorenicki logor gdje ce upoznati cijelu plejadu kolega i prijatelja, ali i jednog smrtnog neprijatelja, zapovijednika kampa Watanabea(Takamasa Ishihara).
Mislim da smo s recentim ostvarenjem NESALOMLJIVI(UNBROKEN) dobili konacan odgovor na pitanje "Što je pošlo po zlu u redateljskom prvijencu Angeline Jolie naslovljenom U ZEMLJI KRVI I MESA". Naime, scenarij za recentni prvijenac je napisala sama Jolie, i pri tom veoma loše i površno, dok za svoj drugi film nije htijela riskirati s potencijalno istom pogreškom nego je angažirala bracu Coen(FARGO, TRUE GRIT, SPALITI PRIJE CITANJA) da ispoliraju scenarij. I moram priznati da je pogodila. Naime, gledajuc recentni film, stvarno se ocitavaju neke kreativne konture gospodje Jolie, dok balansirajuci izmedju više žanrova, fino plovi kroz citav film. Komplimentarna su inteligentna riješenja kamere, koja su uspješno zakamuflirala omanji budget u kompleksnijim scenama, i zaista film odaje dojam skupljih produkcijskih vrijednosti nego što to realno jest. Film ima jasnu ideju i ne odmice od nje, a to je mistificiranja ove posebne individue, Zamperinija, koji usprkos svim realnim šansama za preživljavanje, uspio izdržati da isprica svoju pricu. Za pohvaliti je citav glumacki ansambl koji je suptilnim interpretacijama nije upao u zamku preglumljavanja pa tada i karikature, jer zaista postoje neke scene u filmu koje su lako mogle ispasti smiješne da nije bilo adekvatne glume podržane s dobrim redateljski riješenjima i suptilnim dijalozima. Sve u svemu jedna solidna ratna drama o preživljavanju, koja ce zadovoljiti ljubitelje svih žanrova, koja u niti jednom trenu ne završi u domeni dosade, gdje se poneke infantilnije scene progledaju kroz prste zbog cijelokupno pozitivnog dojma, ali i efekta navijanja za glavnog lika kroz citav film, gdje u samom finišu i vi osjetite potpunu katarzu i zatvorite krug s nekim vlastitim razmišljanjem i osvrtom na pogledano, a to je uvijek dobra stvar. Napominjem, nije remek djelo, niti blizu, ali više nego gledljiv film pun emocija, zbog kojeg na slijedeci redateljski uradak Angeline Jolie gledamo s više filmofilskog optimizma.

Read more »

THE IMITATION GAME

Tijekom drugog svijetskog rata, matematicar Alan Turing uz pomoc skupine matematicara i kriptografa pokušava "provaliti" Enigmu, njemacki stroj, pomocu kojega su nacisti neometano komunicirali tijekom cijelog rata.
Evo, sudeci prema knjizi Andrewa Hodgesa, prema kojoj je nastalo recentno ostvarenje IGRA OPONAŠANJA(THE IMITATION GAME), nacisti nisu donjeli samo pustoš i smrt u svojoj potrazi za dominacijom. Da nije bilo Enigme, ne bi se angazirala skupina matematicara da probije kod, samim time Turing ne bi vjerovatno imao sredstava da realizira svoju ideju, svoj stroj, svog "Christophera", koji je osim što je savršeno dekodirao Enigmu, bio preteci ni manje ni više nego racunalima, koje su u pocetnim fazama nazivala Turingovim strojevima.
Veoma intrigantno ostvarenje redatelja Mortena Tydluma( odlicni norveški LOVCI NA GLAVE) balansira savršeno u okviru dosta žanrova, što je cinjenica vrijedna divljenja. Ne samo da je i jedan suptilan ratni film, koji više manje uspješno ocrtava militaristicki faktor tog perioda, nego je u svojoj samoj bazi punokrvna subjektivna psihološka drama, o covjeku razapetom izmedju samog sebe, svojih želja, ocekivanja i stvarnošcu u kojoj se nije najbolje snašao. Trilerski faktor se polako nadvija  nad cijelim filmom tijekom citavog svog trajanja u domeni špijunske misterije "dvostrukog agenta", dok sve to fino nijansiraju romanticne aspiracije dvoje glavnih likova, Turinga(Benedict Cumberbatch) i njegove kolegice Joan Clarke(Keira Knightley), samo na jedan ne baš uobicajeni nacin, putem kojih je vizualiziran i citav zatvoreni nacin razmišljanja ljudi u tadašnje vrijeme, koji je vjerovatno psihološki osakatio milijune ljudi, možda i više nego sam Hitler da budem malo i ironican(kad pogledate znati ce te o cemu pricam). Gluma je savršena, i iako na samom pocetku izgleda kao da ce se Cumberbatch(britanski SHERLOCK, THE FIFTH ESTATE) upustiti u neopravdano preglumljavanje, odlican scenarij Grahama Moora mu daje povoda za to i totalno ga "opravdava", što nije baš cesta pojava. Cak je i standardno pomalo naporna Knightley(ANA KARENJINA) ublažila svoju sad vec stereotipnu "patnicku glumu" i iznjedrila jedan fino ugodjeni lik emancipirane mlade žene koja teži k samostalošcu. Matthew Goode(SAMAC) je vec standardno britanski šarmantan i totalno pogodjen kao "mrzim te al drag si mi" kolega Turinga, koji ga eto na ine nacine tokom filma motivira, dok je narocito fino pogodjena uloga Matt Stronga(BEFORE I GO TO SLEEP), kao špijuna MI:6, koji je u svakom trenu korak ispred svih, zaista super iskorištena manja minutaža, i ako se mene pita vrijedna nominacije u kategoriji najbolje sporedna uloge, upecatljivo u svojoj minimalnosti, nema što. Sve u svemu jedan izvanredni film, odlicno iskorištenih omanjih produkcijskih vrijednosti(u koomparaciji s americkim blockbusterima), prepun fino izbalansiranih žanrova, tako da svima ima nešto za ponuditi, dok mu je tempo rijetko neprimjetan u svojoj energicnosti, do te mjere da nakon završetka želite još. Gluma je izvanredna, što nije rijetkost u britanskim filmovima, i zaista je dobra stvar da su upravo oni vukli glavne konce ovog filma, jer su iznjedrili jedno moderno remek djelo, nesputno žanrom, nego inspirano životom, kompleksnim kakvi je, neobicnim kakvim je, i nadasve jedan film koji je dao jednoj izvanrednoj osobi posmrtnu posvetu za pamcenje.. Turing, nakon ovog filma, svi ce te se sjecati.. i neka!!

Read more »

I ORIGINS

Sreca da za svaki ocajan film, imaš priliku za kvalitativno osvježenje, odnosno ispravak, pa je tako i meni nakon dosade i infantilnosti zvane SEDMI SIN, kao narucen sjeo I ORIGINS redatelja Mike Cahilla(ANOTHER EARTH).
Film prati molekularnog biologa(Michael Pitt) i njegovu kolegicu(Brit Marling) koji nabasaju na revolucionarno otkrice, koje bi potencijalno moglo promijeniti odnos u društvu koji danas poznajemo.
Nije radnja baš ovako jednolicna, odnosno žanrovski znanstveno "opterecena" kako je objašnjenom u šturom sinopsisu, no zbog uživanja u gledanju, odnosno zbog finog polaganog odmotavanja radnje do samog napetog finiša, nije svrsihodno odavati sve ostale segmente, možda samo napomenuti da ima tu i drame, romance, koji su lijepo obavijeni velom trilericne misterije.
Opet kažem kako je idealna situacija kada je scenarist ujedno i redatelj filma(i to barem solidni ako ništa), jer ne samo da zna kako ce sprovesti svoju ideju kroz cijeli film pa tako i do samog kraja, nego i ima totalnu kontrolu na cijelim projektom pa tako i samim castingom, koji je u ovom slucaju besprijekorno uskladjen s karakteriztacijama likova. Michael Pitt(SANJARI, FUNNY GAMES U.S, SEDAM PSIHOPATA) vec dugi niz godina fino balansira svoje projekte, i prava je šteta kako nije na A listi glumaca, jer definitivno to zaslužuje, i moram zamijeniti kako nacinom glume i odabirom ozbiljnih projekata, možda i precesto ispod radara mainstreema, neodoljivo podsijeca na Jake Gyllenhaala, što je veoma dobra stvar. Prelijepa Astrid Berges-Frisbey(PIRATI S KARIBA) je idealna kao predmet fanaticne žudnje glavnog lika, dok je Brit Marling(ANOTHER EARTH) suptilno pogodjena kao hladna kolegica i prava žena, majka. No da ne bih samo hvalospijevio ovaj film i uzdizago u epitete remek djela, jer to sigurno nije, ovo ostvarenje ima svojih mana, kao što je na trenutke preidealno uklapanje nekih dogadjanja u filmu baš u pravom trenutku kako bi se opravdala i bolje objasnila veca ideja, ili  ponajviše u još neizbrušenom ili možda bolje kazano nedovoljno iskusnom redateljskom izricaju Cahilla(puno bolji kao scenarist i pisac), koji tokom filma mijenja svoj stil, i to u ponekim trenucima zna biti veoma vidljivo, dok montažni skokovi sugeriraju vidno skracivanje trajanja filma u nekakve podnošljive "producentske kino okvire". Soundtrack je još jedan faktor koji je od velike važnosti, jer je pažljivo biran za svaku pojedinu etapu našeg glavnog protagonista i predivno obavija cijeli projekt. Iako ce kriticari možda kazati kako se radi o preambicioznom filmu/ideji(kao primjerice INTERSTELLAR), ja kažem, dobrodašao u moj klub filmova koje treba definitivno pogledati za svog života, jer nudi i više tema za raspravu, od kojih  ce neke biti pobijene, neke usvojene, no ako se mene pita, cim se raspravlja o nekom filmu i razmišlja nakon pogledanog o temama koje pokriva, u mojoj knjižici ima veliki plus, baš kao i ovo ostvarenje.. Pogledajte, necete požaliti!

Read more »

ST. VINCENT

Majka Maggie(Melissa McCarthy) i sin Oliver(Jaeden Lieberher) usele u novu cetvrt gdje im društvo cini prvi susjed Vincent(Bill Murray). Iako naizgled jedan obican stariji covjek, Vincent je zapravo veoma zanimljiva individua, koja ce mladog Olivera nauciti pokoju stvar o životu, ali i obrnuto.
Bill Murray je ako se mene pita jedina osoba koja je mogla biti razmatrana za ovu ulogu, dok sam vjerovanja da se cak i pisala upravo za njega. Cangrizav, introventni ekstrovert, ironican i iskren do bola, Vincent ce kroz veoma fluidni i lagan, a opet kompleksan dijalog i monolog nauciti i nas pokoju stvar o životu. Razradjeni karkateri i polagan ali nikad dosadan tempo, su ono što krasi ovaj film, dok je idelna gluma svih protagonista nešto što fiono zaokružuje ovu veoma dobru dramu s elementima komedije, ili obrnuto, što je cini veoma laganom za gledanje, ali nudi i dovoljno materijala za razmišljanje o nekim životnim aspektima o kojima ovaj film podtekstualno progovara. Režija Theodora Melfia(ujedno i scenarist filma. dok mu je ovo i dugometrazni redateljski debi)) je jednosmjerna i bez previše eksperimentiranja, što je dobra stvar za jedno ovako ponajviše "glumacko ostvarenje" gdje je redatelj pogodio s skoro pa ulogom promatraca koji prepusta da se emocije i improvizacije jednostavno same stvore kroz odlicne glumce. Melissa McCarthy(HEAT) je predivno suptilna i skoro pa neprepoznatljiva kao brižna majka koja ce uciniti sve za svoje dijete, dok je sporednu uloga prostitutke, Naomi Watts(KRUG) pogodila do savršenstva i jednostavno je, pa cak i samo gestikularno komicna dok je ovako pohvalno neprepoznatljivu gledate. Vec spomenuti Bill Murrey je ostvario još jednu pamtljivu ulogu po uzoru na kultni BESKRAJNI DAN, dok treba pohvaliti i debitanta Jaeden Lieberhera, koji je veoma ozbiljno odradio ovu malu-veliku ulogu. Da nebi ispalo da pricamo o nekakvom remek djelu žanra, jer ovaj film to sigurno nije, ima tu i nekih mana kojima se lako progleda kroz prste, kao što je tipa predvidljivost price i klišejizirano optimisticno finale, no sve se to zaboravi kroz odlicnu karekterizaciju likova i suosjecanje koje stvorite za iste, dok ih pratite i "navijate" za njih, a što je uvijek pohvalna stvar. Sve u svemu, jedan dobrodošao film, koji u ovom ponajviše tehnološki nastrojenom dobu, gdje svatko uglavnom gleda svoja posla, prestrašen(ponajviše zaslugom posvemašnjih medija) potencijalno necovjecnošcu svojih bližnjih i daljih, daje ruku pomirenja, ili bolje kazano ruku povjerenja svom bližnjem, obitelji, rodbini, prijetelju, susjedu, onome kome trenutno najviše treba, uglavnom skraceno kazano, COVJEKU, i "kaže mu", dodji, kaži, ja cu te poslušati, pomoci..umjetnost koja je davno izumrla, ljudskost i suosjecanje. Odlicno pogodjen tajming distributera U ovo blagdansko vrijeme, i totalno vrijedan cijene vaše kupljene kino karte.

Read more »

THE BABADOOK

Ionako problematican suživot majke udovice(Essie Davis) i hiperaktivnog sina(Noah Wiseman), dodatno "zacini" naizgled djecja knjiga/slikovnica naziva Mister Babadook, slucajno pronadjena od strane djeteta, u kojoj se nalaze blago kazano uzmemirujuce ilustracije i tekst.
Iako se epitetom remek djelo, razbacuje olako kad se opisuje ovaj film na nekim renomiranim forumima, moram malo "stati na loptu" i kazati kako remek djelo definitvno nije(ako se moju malenkost pita), ali da zaslužuje vašu potpunu pažnju i malo više od toga, definitivno DA! Malo je kazati da se napetost može doslovce rezati nožem prilikom gledanja ovog filma, i to ponajviše u njegovom središnjem djelu, gdje su zvucni efekti i eminentnost lika i djela Babadooka(slikovnica sama po sebi je pravo malo remek djelo horora, i samo ona je vec vrijedna gledanja cijelog filma) , doprinjeli rijetko vidjenoj jezi na celuloidnoj vrpci. No ono što najviše imponira je rijetko vidjena lakoca i ingenioznost kamere, koju je redateljica Jennifer Kent, s smiješnim budetom i onako podosta minimalisticki ispeglala do savršenstva, u toj mjeri da posramljuje sve one pretenciozne Hollywoodske "wannabe" horore. Najbolje od svega jest što ovo ostvarenje u svojoj biti nije horor, ovo je punokrvna "kazališna drama" centrirana oko svega dva lika, oko kojih ne možete stvoriti ni afekciju, ni gnusanje, eventualno nakon odgledanog samo shvacanje i prihvacanje s onim što ste upravo skupa s njima "proživjeli". Jednostavnije kazano ovo je punokrvna psihološka drama, koja komplimentarno kazano podsijeca na ISIJAVANJE u nekim svojim dijelovima, samo u jednom puno realnijem tonusu omotanom u "nadnaravni podtekst"(iako ce te tu "realnost" shvatiti tek nakon nekog vremena provedenom u promišljanju). Glumacke bravure naslovnih likova su bile od krucijalne važnosti i zaista moram pohvaliti "relativno" nepoznate, ili možda bolje kazano planetarno nepoznate(film je australski) Essie Davis i pogotovo mladjahnog Noaha Wisemana koji su savršeno odigrali svoje možda i prezahtijevne uloge, i bez savršenstva njihova preformansa, ovaj film bi vjerovatno bio okarkeriziran tek kao dobra ideja, ovako, imamo definitivno najbolji horor ove godine(dosad), a tek nakon nekog vremena, kad se strasti slegnu, možda stekne i nekakav superlativniji prefiks/sufiks. Zaista bi se dalo analizirati ovaj film s više uglova i stajališta(kako filmskih, tako i psiholoških) no zbog svrsihodnosti gledanja, odnosno užitka u odmotavanju radnje, ne bih dalje nastavljao osim da vam ga iskreno preporucim, dok onima željnim "slasher" horora savjetujem izbjegavanje u velikom luku, biti ce te duboko razocarani.

Read more »

JOHN WICK

Davno me jedan trailer nije zaintrigirao kao onaj za recentno ostvarenje JOHN WICK. Naime, osim odlicne glazbene podloge i finog vizualnog prosedea, izgledalo je kao da ce se s ovim nepoznatim likom uspijeti postici rijetko vidjen cool akcijski efekt za novi milenij, no nakon odgledanog, moram kazati da sam poprilicno razocaran. Radjen po uzoru na JACK REACHERA ili još svježije THE EQUALIZERA, Wick(Keanu Reeves) je nekakav "renomirani" bivši ubojica koji je radio za mafiju. Nakon što je upoznao ljubav svog života(nedovoljno iskorištena Bridget Monyahan), skrasio se, i svi su, pa i on, zaboravili na njegov bivši život. Nakon što mu žena umre, jednog sasvim obicnog dana na vrata u obliku poštanske dostave dobije psica, poslijednji dar od njegove umiruce žene, no ubrzo nakon toga, sin vodeceg mafijaša u gradu(Michael Nyqvist), u tinejdjerskom afektu ubije tog psica, i Wicku ne ostavi izbora, osim da ih sve pronadje i ubije.
Malo kazano nategnut scenarij, dosta dobro stvara napetost u prvoj polovici filma, gdje nabija ikonicni efekt lika i djela Wicka do nebesa, ostavljajuci malo mjesta za pogreške u daljnim minutama filma. No upravo te slijedece minute filma, tocnije središnjica i pogotovo finiš, su se pokazali kao sklizak teren za redateljski dvojac Chad Stahelkski, David Leitch(inace renomirani kaskaderi kojima je ovo redateljski prvijenac), koji nisu uspijeli to mistificiranje Wicka u prvom dijelu, uspiješno "isporuciti do samog kraja. Previše je tu klišejiziranih, vizualno potentnih, no realno kazano predvidljivih akcijskih scena i dijaloga da bi se ovo ostvarenje klasificiralo kao nekakvo B- remek djelo(kakvim ga neki doživljavaju). Ni gluma nije na razini kakva bi trebala biti s obzirom na nepostojeci scenarij, a taktika "stisni popucicu gasa kroz cijeli film pa publika nece zamijetiti rupe" dijeluje samo s karizmaticnim, karakternim glumcima "iza volana", koji ce uspijeti iznjeti cijeli film bez obzira na rupe u scanariju(THE EQUALIZER-Washington, JACK REACHER-Cruise). Nemojte me krivo shvatiti, ja sam veliki obožavatelj lika i djela Reevesa, no budimo iskreni, njemu je potreban izvanredni scenariji, odgovarajuc njegovoj osobnoj posebnoj karizmi, da bi on funkcionirao u cijelini(MATRIX, PAKLENI VAL, BRZINA), a ne ovako jednostavno skepan samo da bi zadovoljio vizualne potrebe infantilnije publike željne uglavnom besmislenih video igrica, na što ovaj film definitivno podsijeca, i mislim da bi odlicno poslužio kao podloga za jednu takvu. Ni ostatak glumacke postave nije izvukao nešto posebno iz uglavnom plosnatih likova tako da ih možemo samo onako nabrojiti reda radi(Willam Dafoe, John Leguiziamo, Ian McShane). No, ima jedan segment filma, koji ga definitvno uzdiže za zvijezdicu više a to je soundtrack, zbog kojeg tijekom cijelog trajanja filma pomalo zaboravite na predvidljivost i naivnost scena i totalno uronite u njega(podsijeca na BLADEA), jednostavno savršeno cool, kao što je i lik Lohn Wicka trebao biti, no nažalost nije, zapravo jest, ali redatelji nažalost nisu stvorili dobru scenaristicku podlogu. Sve u svemu jedno gledljivo ostvarenje, koje nije dosadno, iako je poprilicno predvidljivo i naivno, cemu najviše može zahvaliti atmosfernoj "boji kamere", veoma dobroj scenografiji i kostimografiji(u koju se uložilo truda), no ponajviše savršenom soundtracku koji sam po sebi zaslužuje vašu potpunu pažnju.

Read more »

CALVARY

Tijekom obavljanja "rutinske ispovijedi" u malom irskom mjestašcu, dobrocudni svecenik James(Brandan Gleeson) dobiva prijetnju smrcu od strane nepoznatog mještanina, koji mu daje sedam dana, prije nego li mu oduzme život, a sve zbog trauma koje je proživio kad je bio dijete i brutalno silovan od strane neimenovanog svecenika. Otac James ce u to malo vremena koje mu je preostalo suptilno pokušati doznati tko je osoba koja mu prijeti, ali  i u to malo preostalo vremena pokušati nadoknaditi izgubljeno vrijeme s kcerom i dragim osobama, no ponajviše sa samim sobom.
Drugi zajednicki projekt KALVARIJA(CALVARY) redatelja John Michaela McDonagha(NED KELLY) i glumca Brandana Gleesona(TROJA) odiše jednakom atmosferom kao i njihov uspješni prvijenac CUVAR(THE GUARD). Naime, i u recentom filmu se, ispod ozbiljnog zapleta(u CUVARU krijumcarenje droge, u KALVARIJI prijetnja smrcu) podtekstualno secira odnos ljudi u malim mjestima gdje svi sve znaju i sakriti se ne može, i kao takav ima jedan specifican humoreskni, ali opet nadasve realni ton, jer u životu su komedija i drama odijeljeni tankom granicom. Hrvatskoj publici, a narocito dalmatincima, bi nakon odgledanog, prva misao mogla biti ogromna atmosferno-satiricna slicnost s remek djelom, serijom MALO MISTO, gdje se takodjer ispreplecu drama, komedija i tragedija, ali u jednom nadasve realnom i simpaticnom tonu, postavljeni na svega "par metara kvadratnih" jednom malog irskog mjestašca. Režija je sigurna, i vidljiva je cijelokupna ideja koju je redatelj htio ispripovijedati. Ispod tobože jednostavnog sinopsisa secirani su svi karakteri koji obitavaju na jos jednom malom mjestu zvanom Zemlja, i zaista kad malo bolje pogledate nema velike razlike u lokacijama i prostoru, sve dok je "predvidljivost" nazvana homo sapiens naseljena u njima. Scenarij je veoma dobro napisan i lagan za iscitavanja, ali i umotan u par dobrih misli, koji ce svatko shvatiti na svoj individualan nacin, što ima svojevrsan dobrodošao metafilmski efekt. Brandan Gleeson je dokazao jos jednom da može odglumiti prakticno svaku ulogu, s rijetkom vidjenom uvjerljivošcu i autenticnošcu, što je bilo jako bitno za ovakav sadržaj. Ostatak glumacke ekipe je fino posložen i donekle prepoznatljiv, no morali su biti u službi jedne vece "who done it" price, što ih je svojevrsno ogranicilo u svojoj improvizaciji, no to je mana koja se lako oprašta. Sve u svemu jedno dobrodošlo ostvarenje, koje ce najbolje prihvatiti mještani manjih mjesta, koje ne samo da ce uživati u filmu, nego se možda i poistovjetiti s nekim od likova, dok ce ostatak publike uživati u savršenoj glumi, zanimljivom sinopsisu i potentnoj naraciji koja se proteže kroz citav film i stvara opipljivu napetost za samo finale, dok ce dotad izmedju publike vjerovatno pasti oklada tko je pravi krivac, štos je, što to na kraju stvarno nije ni bitno, a zašto, pa pogledajte film i doznajte sami.

Read more »

NIGHTCRAWLER

Redateljski debi inace renomiranog scenarista Dan Gilroya(SVE ZA LOVU, PRAVI CELIK, BOURNEOVO NASLJEDJE) naslovljen NOCNE KRONIKE(NIGHTCRAWLER) je sve samo ne stereotipan. Naime, radnja se vrti oko inteligentnog ali i pomalog sociopatnog besposlicara Loisa Blooma(Jake Gyllenhaal), koji muku muci prezivljavajuci. U nemogucnosti pronalaska posla, jedne veceri nabasa na skupinu amaterskih snimatelja koji snimaju raznorazna nesrece odmah po dogadjanju i svoje materijale prodaju za dobru lovu obližnjim televizijskim kucama. Nakon što kupi digitalnu kameru i "zaposli" lokalnog beskucnika Ricka(Riz Ahmed), Bloom nece prezati od nikoga i nicega da prvi uhvati socni materijal.
Ako se mene pita jedan od boljih glumaca svoje generacije, koji je podlegao teškom mainstreemu samo jednom s PRINCOM PERZIJE(i krahirao), Jake Gyllenhaal, u poslijednje vrijeme sve bolje bira svoje uloge, ocito želeci postati jedan od najboljih karakternih glumaca svoje generacije. Od PLANINE BROKEBACK, preko ZODIJAKA, IZVORNOG KODA, POSLJEDNJE PATROLE, ZATOCENIH, NEPRIJATELJA pa do recentnog ostvarenja, bira sve kompleksnije uloge, koje bi ga evo upravo ove godine, mogle dovesti i do Oscara(ili u najgoru ruku nominacije). Njegov lik Loisa Blooma je jedan od uznemirujucih u poslijednje vrijeme, cemu je uvelike pomoglo drasticno gubljenje kilograma, što uvijek stvori svojevrsan metafilmski efekt. Ne samo to, nego je Gyllenhaal u pripremi za ovu ulogu zamijenio noc i dan, što je vidljivo u svakoj sceni. Nisam siguran, ali dojma sam kao da je covjek odlucio u kadru što manje treptati, što gledatelju nakon nekog vremena postane ocigledno i živcirajuce, još jedna cinjenica koja uzdiže njegovu ulogu iz mediokriteta. Što se tice samog filma, veoma je dobro napisan i naracija je više nego potentna. Film od laganog pocetka polagano nabija ritam i tenzije prema samom trilersko-akcijskom klimaksu, što uvelike podsijeca na DAN OBUKE(uzmite i "partnerski odnos" Blooma i Ricka tijekom cijelog filma pa ce te vidjeti slicnost). Nekima ce se sve to skupa uciniti previše nategnuto, ali istina je, da mi živimo u razlicitom svijetu neko Amerikanci, i vjerujem da su dogadjanja prikazana na platnu veoma bliska stvarnosti, koju mi jos, na našu veliku radost, ne možemo u potpunosti shvatiti. Kamera je veoma cista i jasna, bez velikih trzajucih efekata, što je veoma adekvatno za samu radnju filma, ciji se sadržaj vrti oko "sadržaja", koji mora biti jasan, da bi bio prodan. Sama akcijska završnica je jedna od napetijih i bolje režiranih u poslijednje vrijeme i mnogi "akcijski redatelji" bi mogli pozavidjeti na njoj. Gluma ostalih protagonista(Rene Russo, Bill Paxton) pada u drugi plan kada naelektrizirani Gyllenhaal dijeli ekran s njima, dok je jedino relativno nepoznati Riz Ahmed(CLOSED CIRCUIT), suptilnom, skoro pa amaterskom glumom, uspiješno stvorio perfektnu kemiju s Gyllenhaalom što odlicno "obavija" cijeli film u potentnu cijelinu. Sve u svemu jedno drugacije, dobrodošlo ostvarenje, koje ce u Hrvatskoj izgubiti bodove zbog nepoznavanja "terena" na kojem se ovaj film odvija(nešto slicno kao s u nas podcijenjenim DRAFT DAYOM), dok ce ambicioznije gledatelje uvesti u jedan skroz drugi svijet, svijet gdje se ljudi poistovjecuju s televizijom, gdje su nasilje, krv i bol nešto što se traži(jer lijepo je znati da je nekome gore od vas), gdje covjek kao najgora životinja manipulira s svojim plijenom prije nego ga dokrajci. Nakon odgledanog, pala mi je na pamet jedna ideja koja bi možda uzdigla ovaj film u domene remek djela, trebalo je možda u odjavnu špicu umetnuti odlicnu pjesmu RHCP "Throw away Your television", mislim da bi to imalo odlican metafilmski efekt.. Ali svejedno, i ovako film vrijedan vaše potpune pažnje, koju ce, vjerujem, bez problema tokom gledanja i zadobiti.

Read more »

INTERSTELLAR

Drago mi je, kad mi se nakon pogledanog filma, javi želja za repetama istog, ne samo zbog samog interesantnog sinopsisa, nego i zbog potrebe, da slijedecim gledanjem, uhvatim sve one detalje, koje možda nisam instant pohvatao.
Upravo je to slucaj s recentnim INTERSTELLAR Christophera Nolana, ekranizacije istoimene knjige koja je podosta obradjena od strane scenaristickog dvojca Jonathana i Christophera Nolana, uz pomoc u "strucnom dijelu" od strane vodeceg fizicara i teoreticara Kip Thorna.
Film prati grupu istraživaca u bliskoj buducnosti, koji kroz novonastalu crvotocinu pokušavaju naci novi planet koji bi svojim karakteristikama mogao zamijeniti Zemlju. Razlog toj opasnoj i neizvjesnoj misiji jest prašina, koja je prekrila skoro citavu Zemlju i tako onemogucila normalno funkcioniranje i život na Zemlji, koji je dobio svoj rok trajanja, i to vrlo kratak.
Volili ga ili ne, Nolanu se ne može osporiti ingenioznost i ambicioznost, kako scenaristicka, tako i redateljska. Od genijalnog MEMENTA koji je doslovce "izvrtio" narativnu fluidnost filma i osvježio umjetnost, preko studijski uvjetovane ali i dalje dosta dobre NESANICE, do "game changera" BATMAN BEGINS koji mu je dao šansu da uradi neke svoje privatnije projekte, poput populisticki podcijenjenog PRESTIGA, zatim (osobno)najboljeg superjunackog filma svih vremena DARK KNIGHTA, koji je funkcionirao na toliko puno levela. Zatim jos jedan sasvim njegov projekt, na kojeg je cekao dugi niz godina da bi ga realizirao, INCEPTION, koji je ponudio opet nešto sasvim novo i žanrovski osvježavajuce, da bi nevoljko(zbog smrti Ledgera) odradio trecu instalaciju s DARK KNIGHT RISES, koja je kvalitativno gledajuci najslabija karika trilogije. No, sve je to dovelo do njegovog poslijednjeg i najambicioznijeg projekta koji je trebao promijeniti nacin kako gledamo na svijet, svemir, život, sve. Recentni INTERSTELLAR, zasad, barem prema brojkama na box officu, to još ne opravdava. Ne znam da li zbog trajanja od skoro tri sata, film je zaradio prosjecnu cifru od 50ak milijuna na americkom tržištu, što je realno gledajuci ispod ocekivanja za ovakav film. I dok je publika ocekivala svemirsku i ponajviše vizualnu egzistencijalnu epopeju, dobila je jos jedan osobenjacki film Nolana s srcem u središtu price. Naime, Nolan se odlucio za pomalo riskantan poduhvat, odbijajuci kompjuterski obraditi vecinu scena, kao i dosad, priklonio se realisticnijem tonu, koji ne nudi magnitudan efekt blockbustera, nego šturi prikaz sivila i tehnološkog minimalizma putovanja svemirom, koji je publiku željnu "Star Trek" tehnološkog modnog blještavila ostavio "gladne". Montažno, film na samom pocetku možda realno prebrzo preskace poneke važne emocionalne i naracijske dijelove, da bi nas možda i prebrzo smijestio u "centar našeg svemira", no od tog trenutka, sve puzzle, kako dijaloške tako i one trilerske, dobivaju svoje mjesto na Nolanovoj ambicioznoj ploci. Središnji dio filma je najbolji, i uspješno povezuje ambicioznost, emocije, triler, horor i dramu filma, koju jako dobro podkrijepljuje razumljivim objašnjenjima, koji prosjecnom puku nudi zadovoljavajuci efekt. Završnica filma jest "neocekivano-ocekivano" nastrojena, ali ne u svrhu tog vec vidjenog efekta kojemu se filmovi obicno tijekom cijelog trajanja podredjuju, nego u svrhu neceg veceg, višeg, van naših poimanja dimenzija, podredjuje se ljubavi, i završetku jednog velikog individualnog emocionalnog putovanja koje obicno završi gdje je i pocelo, ili obrnuto, na kraju gledajuci sasvim nebitno, jer vrijeme je nebitno, relativno.. Nije svrsishodno da dalje odajem radnju zbog efekta odmotavanja price, tako da cu samo jos kazati kako je gluma(Matthew McConaughey, Anne Hathaway..) na razini i adekvatna, bez previše preglumljavanja, ali i nekih ikonickih uloga, znaci u svrsi je realno vece price, što je i više nego dovoljno. Kostimografija i scenografija su odradjeni maksimalno realno i rijetko se gdje u filmu naivnost scena umiješa u radnju, što je hvalevrijedna cinjenica. Sve u svemu još jednu dobrodošlo Nolanovo ostvarenje koje ce kao i uvijek podijeliti kritiku i publiku, što samo ide u korist njegovoj neosporivoj scenaristickoj i redateljskoj genijalnosti, koja ga stavlja u sam vrh all time filmaša svih vremena.. Gospodine Nolan, molim Vas izvolite sa svojim sljedecim projektom, nestrpljivo ga ocekujem!

Read more »

THE RAILWAY MAN

Bivši britanski oficir Eric Lomax(Colin Firth), koji je bio mucen kao zatvorenik u Japanskom logoru tijekom drugog svjetskog rata, nakon dugo vremena provedenog "u prošlosti" osjeti ponovno što je to stvarni život, kad susretne ženu svog života u vidu Patti(Nicole Kidman), s kojom jako brzo stupi u brak. No "tragovi iz prošlosti" ponovno isplivaju kada Lomax otkrije, da je njegov mucitelj Nagase(Hiroyuki Sanada) živ i zdrav u Japanu i radi kao turisticki vodic.
Film TRAGOVI PROŠLOSTI(THE RAILWAY MAN) je baziran prema istinitim dogadjajima, i kao takav, ima puno jaci impakt nakon odgledanog. Naime, mislim da bi svi dodirnuti nesretnim ratom na Balkanu, a emocionalno i fizicki osakaceni njime, trebali pogledati ovo ostvarenje, i shvatiti ga kao svojevrsnu Bibliju, jer jedino na takav nacin ova država, a i ostali sudionici rata, mogu napokon ostvariti pozitivan dijalog, zakopati ratne sjekire, tražiti oprost, ali i dati oprost, shvatiti da su ljudi samo jedna mala, sitna grešna bica, i nastaviti dalje s životom, jer nastavimo li ovako, evolucija ce nas zaobici u velikom luku, a mi se i dalje, necemo pomaknuti od stigme epiteta "Balkanaca". Naime, to kazem, zato što ce se pojedinci nakon odgledanog, a shvativši da je ovo bazirano na istinitim dogadjajima, ako imaju i malo "soli u glavi", osjetiti krivim, što su ponekad reagirali odvec nacionalisticki ili barem blisko tomu, dok ce se oni s "velikim kolicinama maglovitog šecera u glavi", osjetiti uvrijedjeni, i okarkterizirati ovaj film kao gomilu gluposti, koje nemaju bazu u stvarnom životu. Necu odavati klimaks filma, zbog svrsihodnosti gledanja, no možete pretpostaviti u kojem smjeru prica ide. Što se tice samog filma, redatelj Jonathan Teplitzky(BURNING MAN) se odlucio za narativno preskakanje iz 1980 godine kada Lomaxa interpetira savršeni Colin Firth u vrijeme drugog svjetskog rata, gdje ga glumi možda i odvec intenzivni Jeremy Irvine(odlicno skinuo Firtha), i stvara pedigre za klimaks filma, nabijenog širokim dijapazonom emocija. Redatelj je jako pametno zavarao publiku, misleci da ce nakon romanticnog otvaranja, uslijediti nekakav tipicni dramski dijaloški rat izmedju Lomaxa i Patti, no Teplitzky jako brzo putem suborca Finlaya(standardno upecatljivi Stellan Skarsgarda) "objašnjava" kako je Lomax postao covjek koji jest sada, i postavlja temelj za Lomaxovo putovanje u Japan i suocavanje s prošlošcu. Iako je prvi dio filma, malcice repetativan i usporen, središnji dio u logoru, a narocito završnica filma, naglo ubacuje u petu brzinu i odvodi vas na nevjerovatno emocionalno putovanje vrijedno divljenja, što nije mala stvar. Da li se moglo bolje, realno da, no Teplitzky i dalje zaslužuje pozitivnu ocjenu što jednu ovako interesantnu istinitu pricu nije odveo u patetiku, dok nam ostaje sitno žaljenje, što se ovog projekta nije uhvatio netko iskusnije, primjerice Spielberg(citaj "na tragu SCHINDLEROVE LISTE"), i odveo ovu pricu gdje zaslužuje, na pijedestale Oscara. Ovako, jedino tko zaista zaslužuje Oscara jest Colin Firth(KRALJEV GOVOR), koji je jos jednom dokazao da je jedan od najboljih dramskih glumaca današnjice i njegov lik kojeg tumaci, Eric Lomax, koji je zaslužio nekakvog pocasnog Oscara za ljudskost na "ekranu zvanom život".

Read more »

THE DOUBLE

Cinovniku u vladinoj agenciji Simon(Jesse Eisenberg), koji kroz život prolazi nezamijeceno i socijalno odsjeceno, život naglo promijeni tok, kada se u njegovoj agenciji zaposli osoba imena James(Jesse Eisenberg), s kim dijeli jednaku fizicku vanjštinu. No, iako indenticni izvanka, karakteri su im sušta suprotnost. Dok je Simon covjeca ribica, u nemogucnosti da udje u bilo kakvi fizicki kontakt ili se zauzme za sebe, da ne govorimo o cinjenici da je za vecinu nevidljiv, njegov "dvojnik" James je sve ono što on nije, popularan, manipulativno sposoban, verbalno obdaren ali i bolesno ambiciozan i pokvaren bez ikakvog osjecaja za krivnju. Njih dvoje ce zapoceti cudan odnos koji ce kulminirati kada se beskurpulozni James upusti u aferu s Simonovim "predmetom" žudnje, lijepom i enigmaticnom Hannah(totalno pogodjenaMia Wasikowska).
Recentno ostvarenje DVOJNIK(THE DOUBLE) je baziran na istoimenom knjiškom predlošku Dostoevskog, dok ga je scenaristicki za ovaj film doradio scenarist i redatelj Richard Ayoade(SUBMARINE), kojega se mozete sjetiti i po glumackoj partitudi iz SUSJEDA TRECE VRSTE.
Najbliže napisano, jedno bizarno, drugacije ostvarenje koje se hrani neosporivim vizualnim genijem redatelja Ayoadea, koji je nakon svega vec odgledanog, u okvirima smiješnog budgeta, uspio iznjedriti nešto potpuno novo, svježe, no prije svega uznemirvajuce i zabrinjavajuce. Scenografija i kostimografija je minimalisticka i podsijeca na ranog Terry Gilliama, s morbidnim i eminentnim riješenjima kamere na tragu kombinacije Finchera i Greengrassa, što stvara odlican efekt. Scenarij je jednostavan, no opet kompleksan u svojoj poruci, i kad u retrospektivi razmislite o svemu odglednom, shvatite da poznajete barem jednog Simona, koji zbog društveno popularnih karkateristika(neprivlacne vanjštine i nedostatka samopuzdanja) možda nikad nece moci osvojiti curu koju želi ili zaraditi svoje mjesto "pod Suncem" osim ako ne otkrije ili izmisli nešto revolucionarno(svaka slicnost s Zuckenbergom nije slucajna pri odabiru Eisenberga za glavnu ulogu). Zaista postoje "takve osobe", i ne mogu da ne osjetim žaljenje za svaki oni trenutak kad sam ignorirao takve osobe smatrajuci ih svojevrsnim umanjenjem svoje društvene popularnosti kad bi se nalazili u mojoj blizini. Cudni i jadni ljudi smo mi u borbi za društvenim statusom, no cak i taj društveni status nema takvi impakt na psihu pojedinca, kao konstantno verbalno degradiranje od strane tvojih najbližih, prijatelja, ili u konacnici razocaranje zbog cinjenice da vas je predmet vaše žudnje odbacio zbog neke popularnije, no plošnije osobe. Takvo postupanje stvara psihopate, i moramo shvatiti, da smo svi skupa, kao društvo, krivi za sva ova nezadovoljstva koja precesto kulminiraju ubojstvima i samoubojstvima, i dok ne naucimo evoluirati kroz odnose s drugim živim bicima na ovom planetu, za nas nema spasa. Sve ovo iz jednog tako kratkog filma(93 min.) i jos kraceg sinopsisa, to nije mala stvar, i tim više zato treba cijeniti ovo ostvarenje i ne gledati ga kroz prizmu bizarnog vizualnog prosedea koji film neupitno posjeduje, a koji ce odvratiti podosta publike od gledanja. Ne ovo nije preseratorski art film s apstraktnom porukom koju zna sam autor a na vama je da pogadjate što je pjesnik htio reci, ovo je kvalitativno umjetnicko djelo s odlicnim glumackim ostvarenjima(Jesse Eisenberg je zaslužio nominaciju za Oscara) i jasnim porukama(koje poticu daljnju raspravu), i uznemiravajucim predvidanjem jednolicne, "klonirane", emocionalno osakacene buducnosti, za koju nas svakodnevno treniraju trpajuci nas u okvire inih društvenih pravila i normi. Sve u svemu ovaj film nije za svakoga, a da li je za Vas, to ce te doznati vec u prvih par minuti, tako da vas ništa ne košta pustiti ga na vašem DVDu i otkriti.

Read more »

GONE GIRL

Redatelj David Fincher je zapoceo svoju karijeru režirajuci spotove, uglavnom za Madonnu, s kojom je i dan danas ostao dobar prijatelj. Njegov dugometražni prvijenac je bio diskutabilni ALIEN 3, koji nije zabilježio nekakve kreativno-financijske uspjehe ali je stavio Finchera na budnu pažnju producentskih ociju, koji su mu za slijedeci projekt dodijelili film SEDAM, koji je za ondašnje prilike imao poprilicno kontrovezni scenarij. No Fincher se tu snašao kao riba u vodi i iznjedrio sad vec kultno ostvarenje i meni osobno najbolji film svih vremena. Uslijedila je psihološka igra, zvana IGRA, koja je ostvarila mlak uspjeh, iako se radi o gotovo savršenom ostvarenju koje je inspiriralo ilegalne "bogataške igrice" diljem svijeta. Zatim je uslijedilo ostvarenje koje je zamalo uništilo doticnu filmsku kucu(tadašnji šef je i dobio otkaz) i mainstreem karijere svih sudionika(citaj Finchera, Pitta, Nortona), da bi se malo kasnije, kad su se strasti slegle, slovilo ne samo za kultno ostvarenje, nego kao možda i najbolji film cijele Fincherove karijere(što nije mala stvar) ali i omiljeni film mnoštva filmofila, da ne kažem i metafilmsko prenošenje u stvarnost kroz ine nacine. Radi se naravno o KLUBU BORACA, nakon kojeg je Fincher bio prinudjen režirati svoje najgore ostvarenje(koje je i takvo dobro), ponajviše komercijalnu, SOBU PANIKE(PANIC ROOM), s tada veoma popularnom Jodie Foster(KAD JAGANJCI UTIHNU) koja je ostvarila nelošu komercijalnu prodju na doticnom tržištu. Nakon poprilicno razocaravajuce SOBE PANIKE, Fincher je pauzirao pet godina od dugometražnih filmova, režirajuci pokoji spot(George Michael, Paula Abdul), da bi se 2007 vratio na velika vrata, poprilicno tiho, s ZODIJAKOM, filmom koji je komercijalno jednako tiho ušao, kao što je i izašao iz distribucije, dok je s kreativnog gledišta, ucinio ono što je malo tko ocekivao, bio odlican "sparing partner" žanrovski minimalno superiornom filmu SEDAM, i na trenutak podsjetio fanove trilera da je taj žanr još živ i pun svježe krvi(u rukama majstora naravno). Nakon ZODIJAKA su uslijedile "Oscarovske godine" za Finchera koji je i 2008 i 2010 godine bio nominiran, prvo za NEOBICNU PRICU O BENJAMINU BUTTONU a zatim i za DRUŠTVENU MREŽU, koje mu nisu donjele Oscara u kategoriji najbolje režije ali su mu donjeli Zlatni globus za potonjeg. Tada se odlucio malo odmoriti, zaraditi pokoji dolarcic s tipicnim studijskim remakeom, MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE, filmom koji je podijelio i publiku i kritiku, realno solidan, ispod Fincherovog prosjeka, ali i kao takav poprilicno gledljiv i vrijedan pažnje, da bi na kraju došao do svojeg poslijednjeg ostvarenja, recentnog filma NESTALA(GONE GIRL). Film je ekranizacija bestsellera Gillian Flynn, koja potpisuje i scenarij, a prati bracni par, Nick(Ben Affleck) i Amy Dunn(Rosamund Pike) koji proživljava svoje najgore supružnicke dane, i upravo jednog od tih dana, Amy nestane, a kako dani prolaze, policijske svjetiljke i kamere vijesti sve više pocinju zavirivati u Nickovo "dvorište", stavljajuci upravo Nicka na nepoželjni pijedestal potencijalnog krivca njenog nestanka. Film, kao i knjiga nije narativno doslijedan, i u svrhu kvalitetnije misterije, narativno "bježi" iz sadašnjosti u prošlost, što kupuje Fincheru vremena da savršeno okarakterizira svoje likove i u isto ih vrijeme obavije s velom tajne, nužne da bi jedna ovako prica držala vodu i stvorila tenzicnu, misterioznu atmosferu. Film se zatim naglo transformira u punokrvni triler na tragu ZODIJAKA, da bi uslijedilo par neklišejiziranih twistova, zatim torture porn horor s perfektnim i ponajviše upecatljivim vizualnim prosedeom, da bi na kraju stvari završile poprilicno psihološki hororicne i filozofski diskutabilne, što ce definitivno na prvo gledanje podijeliti publiku i kritiku(drugo gledanje bi ih opet moglo spojiti). Gluma svih protagonista je besprijekorna, i iako svi predvidjaju Oscarovsku nominaciju za Rosamund Pike(JACK REACHER), koja bi bila zaslužena, ne mogu a da ne pohvalim Ben Afflecka, koji je odradio lavovski posao minimalizirajuci svoju glumu(ili mu je to jedini "mode" u kojem je dobar, pa je napokon shvatio to), tako da se ostali ekscentricniji karakteri mogu naglasiti i tako doprinjeti cijelokupnoj ideji filma. I standarndno loš, Tyler Perry(MADEA filmovi) je adekvatan, dok zapravo najviše bode oci Neil Patrick Harris, koji iako dosta dobar u ovaj netipicnoj ulozi, ne može onako na prvi pogled vizualno pobjeci svom liku Barnya iz KAKO SAM UPOZNAO SVOJU MAJKU, koji ce ga ovako prvoloptaški ocito uvijek pratiti, cak i kad on to ne želi. Vizualno, film je besprijekoran, što nije cudno za Fincherov opus, i vidljivo je da je on držao sve konce produkcije, ne dopuštajuci producentskim škarama da se "razrežu"(što je vidljivo i zbog R predikata kojeg film posjeduje). Cenzure nema, i sve one svakodnevne životno uobicajene gnusnoce(ukljucujuci i jezik) koje "krase" naše živote su bez imalo srama prenesene u ovaj film, što je hvalevrijedna cinjenica u današnje vrijeme kad umjetnici precesto svoje radove cenzuriraju kako bi podlegli masama(citaj vecoj zaradi). Sve u svemu, dosad, bez premca najbolje ostvarenje ove godine, koje u svokoj od 149 minuta svog trajanja nudi nešto novo, nešto svježe, nešto zanimljivo, nešto napeto, nešto vizualno stimulirajuce i nesto vizualno uznemiravajuce, ali uvijek u cilju vece price i vece poante, koju ce svatko izvuci na svoj poseban nacin, ovisno o trenutnoj životnoj situaciji.

Read more »

22 JUMP STREET

Metafilmski! To bi bio najbolji opis filma 22 JUMP STREET, nastavka uspješnice 21 JUMP STREET, koji je kao sto kazu i u recentnom filmu, ostvario uspjeh koji se nije ocekivao i pružio šansu nastavku da bude veci, bucniji, skuplji i moram priznati na našu veliku radost, smiješniji.
Radnja je identicna kao i u prvom nastavku, samo se mjesto radnje mijenja, umjesto u srednju školu, dvojac Schmidt(Jonah Hill)- Jenko(Channing Tatum) "promaknuti" su na koledj.
Treba zaista cestitati redateljskom dvojcu Phil Lordu i Christopheru Milleru(LEGO FILM), koji su nakon jedinice uspjeli naci dovoljno kreativnosti i svjezine u sebi da iznjedru jos bolji nastavak. Montaža, soundtrack, fore i gluma su na visokom nivou, i zaista bi bila šteta, da ovaj dvojac ne nastavi sa svojim dogodovštinama u potencijalnim nastavcima(bas kako "sugerira" odjavna špica). Zaista je teško naci manu, osim mozda jedne, a to je da od previše metafilmicnosti, ponekog zahtijevnijeg ili možda neupucenijeg gledatelja ne zaboli glava i to mu sve ne postane odvec zamorno i repetativno. Naime, redateljski dvojac je riskirao "kopirajuci" prethodnika, samo umecuci nove fore, kao sto je to napravio Todd Philips s HANGOVER 2, no njima se zbog novih, svijezijih i brojnijih smiješnih dijaloga, to nije kreativno obilo o glavu. Zarada filma je velika, Tatum i Hill su tražene i voljene zvijezde trenutno i bilo bi zaista interesantno vidjeti što bi se moglo smisliti za recimo trecu inacicu filma, i da li bi publika "popušila" nekakvu totalnu neocekivanu zafrkanciju redateljskog dvojca. Ništa, ostaje nam da pricekamo i vidimo, možda nas i iznenade s necim novim, opet. Dotad, dobro se nasmijte s 22 JUMP STREET i uživajte u savršenoj kemiji izmedju Hilla(VUK S WALL STREETA, MONEYBALL) i Tatuma(MISIJA BIJELA KUCA, CAROBNI MIKE), koja je zapravo glavni pokretac filma.

Read more »

LUCY

Iako traileri sugeriraju nekakav akcijski triler s elementima znanstvene fantastike na tragu LIMITLESSA Neila Burgera, LUCY je zapravo punokrvni filozofsko-egzistencijalni sf, koji akciju koristi samo kad ponestane inteligentnog monologa  i dijaloga glavnih protagonista, Lucy(Scarlett Johansson) i profesora Normana(Morgan Freeman), i najgori je apekt filma(izuzev ingeniozne potjere autima, koja vas i bez 3D stavlja direktno u centar zbivanja).
Naime, film prati mladu Lucy, koja se sasvim slucajno nadje na meti mafijaša koji joj umetnu nekakvu revolucionarnu drogu u stomak, u nadi da ce kao nekakva mula, uspješno preci granicu i raširiti drogu po Europi. Opet, sasvim slucajnom, priliko jednog udarca u stomak, droga se raširi po citavom njenom tijelu i izazove reakciju koja rezultira povecanju kapaciteta korištenja njenog mozga, koji progresira prema 100 %.
I dok sam prije gledanja filma, bio dojma, kako ce ovo biti samo jedan jeftini "rip-off" LIMITLESSA s malo više akcije, nakon odgledanog ne mogu da sakrijem oduševljenje. Naime redatelj i scenarist Luc Besson(LEON, PETI ELEMENT) je jednu poprilicno jednostavnu ideju(sad da metafilmski karikiram) od 5%, doveo do nekakvih 70%, kreativno je i filozofski obogativši s bezbroj ideja, koje zatim dovode no novih ideja, i to poprilicno revolucionarnih, da ne kažem utopijskih. Onih ostalih 30%, koje nije uspio efektivno izvesti do kraja, imaju jasnog krivca, producentsku potrebu za mainstreem predvidljivom akcijom, koja je ocito poslužila da putem trailera privuce infantilniju i samim tim brojniju publiku. No ništa zato, ako je to trebala biti žrtva, da ovaj film bude realiziram, ja je jasno prihvacam i opravdavam, jer rijetko naidjemo na mainstreem film koji nudi ovoliko povoda za rasprave i debate. Što se tice tehnickog aspekta filma, u nekim magnitudnijim dijelovima se jasno vidi nedostatak budjeta, no ne toliko da vizualno naruši citav dojam. Gluma je solidna i adekvatna, i uvijek se mora pohvaliti glumce prilikom odradjivanja ovakvih scenarija kada nemate nikakvu "referentnu vrijednost" prema kojoj bi mogli bazirati svoju ulogu. Sve u svemu jedno bitno ostvarenje koje je kvalitetnije kao ideja i filozofska teza, nago kao samo celuliodno ostvarenje, i koje je promidjbeno nažalost upakirano u prosjecno konzumerski produkt i kao takav ce vjerovatno biti zaobidjen od strane ozbiljnije publike, kojoj bi zapravo najviše mentalno godio ovakav uradak koji nudi bezbroj ideja i observacija, da ne spominjem cinjenicu kako suptilno potice na globalnu (r)evoluciju protiv kapitalizma, što je samo po sebi, vec poprilicno velika i bitna stvar. Pogledati i pogledati ponovno i pokušati, "dati šansu" evoluciji, mislim da bi vrijedilo barem pokušati.. "I.. Što ce te Vi uciniti?!"

Read more »