Tuesday, February 10, 2015

THE THEORY OF EVERYTHING

TEORIJA SVEGA(THE THEORY OF EVERYTHING) prati odnos izmedju poznatog fizicara Stephena Hawkinga(Eddie Redmayne) i njegove žene Jane Kawking(Felicity Jones).
Najcesci epiteti recentnom ostvarenju su uglavnom savršena gluma dvoje glavnih glumaca i potencijalno osvajanja Oscara u svojim kategorijama. I dok su podjednako bili uspješni na inim festivalima koji predhode Oscarima, mala prednost se ipak daje Jonesovoj(CUDESNI SPIDER-MAN 2), koja kako kažu, nije ove godine "obečastila" svoju izvanrednu glumu u ovom filmu s nekakvim lošim ostvarenjem, tocnije lošom ulogom. E upravo tu, naravno leži glavni problem za Redmayna(LES MISERABLES) za kojeg se nagadja kako nece dobiti Oscara iskljucivo zbog navodno ocajne uloge u JUPITER ASSCENDING. Stavljajuci tu informaciju sa strane, moram kazati kako je Redmayne superiorniji Jonesovoj, i upravo je savršeno skinuo Hawkinga do te mjere da se zapravo uopce pitate kako je to uspio. Iskljucivo "fizicka uloga" u vecini trajanja filma je nešto što možda samo djeluje jednostavno, dok je mene osobno zabolio veci dio tijela samo dok sam gledao njegovu fizicku transformaciju. S druge strane Jonesova je dobila, pa moglo bi se kazati i veci dio filma, što nije ni cudno s obzirom da je film ekranizacije njene knjige, odnosno njenog pogleda na njihov suživot. Nekima će upravo taj rakurs gledanja na jednog genija s strane "obicne žene" biti malo apsurdan i podcijenjujuc za samog Hawkinga, no dojma sam kako je redatelj James Marsh(SHADOW DANCER) zapravo i želio jedan takav, prizeman, totalno životan, no nadasve romanticno bolan prikaz, kako bi se uvjerili u ljudsku stranu, sad vec populisticki "robotiziranog" i ikoniziranog genija za novij milenij. Režija je veoma sigurna i bez montažnih rezova što sugerira pocetnu ideju koja je egzekutirana u svakom svom djelu, bez intervencije producenata. Kamera i vizualne improvizacije su totalnu u skladu s temom i trenutnim dogadjajima i funkcioniraju savršeno u mistificiranju ovog jednog neobicnog covjeka i jos neobicnijeg odnosa. Kostimografija i scenografija su vidno bili velika opsesija svih involviranih, i obracala se velika pažnja da sve bude autenticno kako nebi odvracala pažnju od emocija i dijaloga. Jedinu zamjerku nalazim u pomalo zbrzdanom finalu filma, koji nas je prebrzo, nakon uglavnom polagano tempa, transforimirao na sam kraj, bez odgovora na neka pitanja. No dobro, da budemo objektivni, ta pitanja i ti odgovori se ionako nalaze u glavi samog Hawkinga, tako da moramo opravdati kako Jane Hawking, tako i scenarista Anthonya McCartena, što možda ni sami nisu ni znali završiti pricu, koja je možda realno tek i pocela, a ako smo te srece, kraj ove nove price, Hawkingove price, možda donese odgovore koji su nam kao vrsti, prijeko potrebni, barem da prevazidjemo "barijeru vremena", koje nas sve toliko opterecuje i limitira.

ser
Twitter Delicious Facebook Digg Stumbleupon Favorites More