Monday, October 13, 2014
Arnolph
Woody Allen je zasigurno jedan od onih rijetkih fanatika filmske umjetnosti, koji bi jednostavno umro da ne piše scenarije i režira ih barem dva puta godišnje, ne zbog zarade i slave nego jednostavno zbog svog gušta i jednostavno zato što može i zna. Doduše nekada to zna biti jednostavno savršeno, a nekad manje dobro, no nikad dosadno i loše, i uvijek s pokojim životnim savjetom umetnutim i sve to. Pa što vam treba više.
Nakon savršene, Oscarom ovjencane ode životu i originalnosti(Oscar za scenarij) PONOC U PARIZU, malo se odmorio od egzistencijalnijih tema i banalizirao poneku ljudsku manu i vrlinu u solidnom i gledljivom RIMU, S LJUBAVLJU, da bi tada opet napeo dramske konce i uz pomoc savršene Cate Blanchett, pokazao nama svima kako stvarno izgleda jedan živcani slom. U recentnom ostvarenju CAROLIJA NA MJESECINI(MAGIC IN THE MOONLIGHT), ocito je opet poželio blagi odmor od ozbijnijih tema, kao mjesto radnje odabrao je Azurnu obalu, a kao temu, medije, magiju, no samo onako izvanka, gledajuci dublje, pronalazimo egzistencijlno-filozofsku studiju ponašanja ljudi u teškim situacijama kao i onim opuštenijim, i svojevrsni duel, mizantropa i filntropa, u suštini, Woody Allen u svom stilu o ozbiljnoj temi. I upravo tu možda i leži problem. Tema je izvanredna, glumci savršeni(Colin Firth, Emma stone), lokacije predivne, ili možda odvec predivne. Naime, dojma sam, da je Allen, za jednu ovako bitnu tematiku spiritualnosti i smisla postojanja, morao odabrati drugaciji žanr, eminentniji žanr, primjerice ono trilericno sivilo iz ZAVRŠNOG UDARCA, da bi publika u potpunosti shvatila obim onoga što je "pjesnik htio reci" a to je, da smo u suštini samo male sitne duše, okovane fizickom "auorom", koja nas na ine nacine ogranicava u evoluciji uma i duha. Pogrešni odabir žanra i prebrzo letanje iz scene u scenu, bez osjecaja za montažne preskoke, su dovele do situacije da publika jednostavno nije infiltrirana u film tijekom gledanja, i nije im baš odvec stalo za sudbine glavnih protagonista, koje su doduše konstruirani kao "ne baš karakterno poželjne osobe", no svejedno, trebalo je to biti ozbiljnije, ili barem drugacije. Nakon pomalo sporijeg otvaranja filma, u samoj sredini su se pogubili neki konci kretanja, i zatekao sam se da cak zijevam, poluuspavan onim što vidim, da bi završnica filma filma donjela podosta uzbudjenja uz veoma dobro osmišljen twist i odlican, ingeniozan kraj filma, s jednom od najbolje osmišljenih scena prosidbe uopce. Sve u svemu, nedorecen, manjkav Allen, koji i kao takvi nudi podosta materijala za razmišljanje nakon odgledanog, no naviknuti na nešto bolje od njega, cekamo slijedece ostvarenje, koje bi sad vec simptomaticno(ako na ovaj film gledamo kao na "oni njegov odmor") trebalo biti ništa ispod remek djela, ili barem originalnog, što je u trenutnom svijetu kloniranog i istog, i više nego tražena roba.
Posted in: 
Posts
