Tuesday, July 29, 2014
Arnolph
Podosta je PLANET MAJMUNA Tim Burtona iz 2001 godine ukaljao dobru ideju i sam izvornik s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi, da se na reboot potentne franšize moralo cekati ni manje ni više nego 13 godina. Kad je dobar scenarij i stigao u studio, moralo mu se pristupiti s potpunim oprezom i limitiranim budgetom, kako se ne bi dogodio jos jedan debakl. Režija je dodijeljenja Rupertu Wyattu, inace redatelju vrlo dobrog THE ESCAPIST, koji je s velikom dozom poštovanja, narativno polagano ali sigurno i s cijelom razradjenom idejom ostvario kako odlicne brojke na box officu, tako i vise nego solidne kritike. To je naravno bilo i više nego dovoljno da se odobri nastavak koji bi kao i uvijek trebao biti veci, skuplji, bucniji. No, recentno ostvarenje, PLANET MAJMUNA:REVOLUCIJA(DAWN OF THE PLANET OF THE APES) je sve samo ne veci, skuplji, bucniji. Dobro, možda jest skuplji, no taj novac nije išao na neke bespoštedno preduge akcijsko-vizualne sekvence, nego iskljucivo na kompjuterski generirane majmune, dok se s ovim pridjevom "vece" moze okarkterizirati samo kompletna kvaliteta filma. Kao i u jos jednoj uspješnoj franšizi HUNGER GAMES, redatelj je promijenjen. Wyatta je smijenio Matt Reeves, inace redatelj zaduzan za zanimljivi CLOVERFIELD, koji se i u recentom ostvarenju pridrzavao svog mota "manje je više" i potpuno pogodio s tim pristupom. I zaista, izuzev završne spektakularne borbe, tijekom vecine filma nailazimo samo na spektakularne dijaloge i reference na stvarni život, koje su i više nego sugestivne. To bi mozda moglo zasmetati mladjoj publici, željnog punokrvnog spektakla, kao sto je recimo bio primjer i s X-MEN:DAYS OF FUTURE PAST, koji su kao i "MAJMUNI" totalno zamaskirali vizualni spektakl i stavili dijalog i karakterizaciju u prvi plan. Procitao sam dosta kritika koje su superlativima obasipali rad Andy Serkisa, lica i tijela iza Ceasara, no mislio sam da je sve to odvec prenapuhano, no nakon odgledanog, mislim da je kohezija odjela za vizualne efekte i njegovih facijalnih emocija, urodila plodom do te granice da mi ne bi bila cudna nominacija za Oscara(ljudi dolazi neko novo doba, neko novo doba..). Ostatak glumacke postave je glumacki inferioran "majmunima", što nije toliko ni loša stvar, jer to sve skupa, koncipirano na takav nacin izgleda planirano i adekvatno, dok je jedina mana nedovoljno razradjen lik kojeg igra Gary Oldman(TINKER, TAILOR, SOLDIER, SPY), no ocito su se neke scene morale kratiti. Ima tu zaista toliko toga obuhvaceno u jednoj veoma jednostavnoj premisi. Naime, radnja se naslanja na prvi dio, i prati majmune predvodjene Ceasarom koji žive mirnim životom u šumi nedaleko od San Francisca. U zgodnoj i efektivnoj montaži na početku filma, doznajemo kako je "majmunski virus" poharao vecinu ljudske populacije, dok su preživjeli utaboreni u kolonijama. Kolonija u San Franciscu, predvodjena Malcomom(Jason Clarke) i Dreyfusom(Gary Oldman) ima ideju kako se spojiti s ostatkom kolonija, naime, planiraju aktivirati staru elektranu koja se eto, na NEsrecu, nalazi bas na prebivalistu majmuna, koji nisu bas prijateljski nastrojeni prema ljudima i obrnuto naravno.
Veoma umjesno su scenaristi iskoristili maksimum, i u jednom skoro pa kazališnom ambijentu, pripremili socijolosku studiju ponasanja svih živih bica umjesto da recimo poput SVJETSKOG RATA Z prelaze kontinente pokušavajuci predstaviti pricu. Veoma sugestivno su i osudjujuce, da ne kazem pesimisticki, scenaristi objasnili zbog cega i zasto, mir, blagostanje, trpeljivost i suzivot imedju "drugacijih i istih" nije moguc, zbog "jedne budale", koja je nazalost na nasem planetu malo šira pojava. Zaista, kao rijetko kad prije na filmskom platnu, docarana je poslovica "šta jedna budala može napraviti to ih tisucu ne moze ispraviti" i zaista je tako, i dok je tako, diskriminacija po vjerskim, rasnim, socijalnim i inim osnovama nece dobiti svoj mirni epilog, nego ce i na kraju života kakvog znamo, usred same apokalipse(kakva god vec bila), mržnja iskovana u dubinama vlastite prošlosti i gena kompleksa, prevladati pacifisticnu ljubav i suosjecanje koje ima svoju mane naivnosti i oprosta, mane koju mržnja itekako dobro zna iskoristiti. Sve u svemu jedno bitno ostvarenje, koje bi se trebalo prikazivati djeci u školama i nakon toga s njima dobro porazgovarati o svemu, i mislim da bi urodilo ploda i da bi bilo barem 20% manje netrpeljivosti i mržnje naspram necem percepcijski drugacijem, a opet bazicno toliko istom u samoj srži. Obavezno pogledajte ovo ostvarenje i sugerirajte djeci isto, mislim da necete požaliti.
Posted in: 
Posts
