Monday, August 26, 2013
Arnolph
S malo hladnijim danima standardno dolazi i neizbježno izgledavanje svega i svačega nakupljenog u mojoj maloj filmskoj arhivici. Moram priznati da sam se teško prisilio na gledanje recenznog TAJNA U NJIHOVIM OČIMA(EL SECRETO DE SUS OJOS) ponajviše zbog kvalitete reprodukcijskog materijala s kojim sam se morao nositi. No dosta o meni, hajdmo malo o ovom zanimljivom filmu. Zapravo istini za volju najviše se me gledanju privukle dvije činjenice. Prva je bila 8.2 ocjena na IMDbu, dok je druga činjenica da je ovaj film osvojio Oscara 2009g. za najbolji strani film. Film prati umirovljenog sudskog predstavnika(u argentinskom svijetu zvanog The Conselour) koji se pri susretom sa svojom kolegicom pokušava prisjetiti krucijalnog slučaja Gomez koji im je unazad 25 godina promijenio život, a sve u cilju pisanja novele o samom slučaju. Film gledamo u svojevrsnom linearnom vračanju priče unazad 25 godina pa dijelovima opet u aktualnoj godini i tako do samog kraja kada aktualna zbivanja preuzmu u potpunosti priču i skroje napeti finiš. Drago mi je da se i dalje potvrdjuje činjenica da večinu kvalitetno realiziranih filmova potkrijepljuje činjenica, čiji sam i ja poklonik, a to je ona je da je idealna situacija kad je redatelj filma ujedno i scenarist(i obrnuto naravno hehe). Takvi je slučaj i s recentnim filmom gdje se jasno vidi ideja Juana Jose Campanelle, koji je od početka do kraja imao jasnu viziju i realizirao je veoma dobro. Sporog tempa, naročito na početku, gdje se minimanilistički ali poprilično uvjerljivo izkarakteriziraju svi likovi potrebni za shvačanje potpune dubine priče, koja vas naročito od polovice filma potpuno preuzme. Svi glumci su se susreli uistinu s teškim zadatkom jer je redatelj, kao što naslov filma sugerira pokušao doslovce uhvatiti tajnu u njihovim očitam, snimajuči u krupnim kadrovima. No da ne bi bio totalno ograničen hvatajuči se u koštac s prednostima i manama krupnih kadrova, Campanella je isporučio i jednu od najbolje suptilnih scena bjega(na i u nogometnom igralištu) ikad vidjenih na celuloidu, jedina koja mi konkurentski sad pada na pamet je sad vec antologijska scena s kišobranima, balonima i precogom u SPECIJALNOM IZVJEŠTAJU). Ne samo da je ta scena i njen uvod dobro scenaristički smišljeni(sami eksterijer nogometnih tribina i igrališta), nego je sama njena vizualna realizacija toliko močna da imate osječaj kao da se i sami nalazite u njoj. No usprkos svim tim pozitivnim činjenicama koje krase prvi dio, svojevrsan uvod kroz priču, drugi dio filma i njegova energija, ljubav, zločin, prijateljstvo, sve one stvari koje nas čine ljudima, fino omotaju ovaj film u neizbježan zaključak o jedino jednoj stvari od koje nikad niti jedno ljudsko biće nije pobjeglo, opsesiji, a pošto je ovo jedna velika priča o tome, omotana u filmsko ruho, mislim da je zaslužila vašu pozornost. U videotekama.
Posted in: 
Posts
