WHIPLASH

Prvo je osvojio "citav" Sundance film festival. Pet nominacija za Oscara(najbolji film, sporedna uloga, adaptirani scenarij, montaža i zvuk) zvuči puno zar ne?! Za RITAM LUDILA(WHIPLASH), ja kažem podrugljujuce premalo. Činjenica da Damien Chazelle, inace redatelj i scenarist filma, nije ostvario nominaciju za najbolju režiju, spada definitivno u jednu od večih Oscarovskih previda u poslijednje vrijeme. Iako možda malo prenapadan, cak bi se usudio kazati i karikiran(ali totalno u svrhu vece poante) u ponekim segmentima, naročito onim gdje Fletcher(J.K. Simmons) verbalno i fizički napada mladu potencijalnu bubnjarsku jazz zvijezdu Andrewa(Miles Teller), film od samog početka pa do odjavne špice, jednostavno anulira sva dogadjanja i misli oko vas, u odvodi vas u jedan skroz drugačiji svijet, svijet za koji možda nitko ne zna ni da postoji, kako metafilmski gledajuci, tako i narativno. Talent, ambicije vece od života, bol, znoj i suze, za necin naizgled i vjerovatno nedostižnim, za nešto na što ce vecina odmahnuti rukom i otici napraviti djete, naci ženu i zapoceti stereotipan život, no ne i ova dva protagonista, oni žele nešto više, oni žele biti zapamčeni, jer nije bitna kvantiteta života, nego kvaliteta, a kvalitetu nije lako postici. Naravno, važan dio ukupnog dojma ovog filma, je bila gluma dvojice glavnih glumaca, koji su možda i metafilmski, imali duel, kako scenaristicki gledajuci, tako i realnija, u borbi za potencijalnu Oscarovsku nominaciju, koju su realno obojica zaslužili, a samo je jedan(J.K. Simmons) ostvario za sporednu ulogu(moram priznati ipak malo bolji od Milesa Tellera). No redatelju Chazellu nije bilo do nominacija i priznanja, i to je vidljivo u svakom kadru, njemu je bilo do toga da postavi pitanja nekon odgledanog, da se svi malo propitamo i oko svog života i svojih aspiracija, no možda mu je najviše bilo do toga, da široj publici približi jazz, kakav prije nisu doživili, u svojoj iskonskoj formi, savršen kakav jest. Zato moj savjet jest, da pogledate ovi film znajuci što manje prije gledanja(da vas tematika nebi odvratila), jer vjerujte, imati će te iskustvo godine, akcijski spektakularan film bez vratolomija, bolna drama i katarza, zapravo najbolje kazano, ŽIVOT!

Read more »

THE IMITATION GAME

Tijekom drugog svijetskog rata, matematicar Alan Turing uz pomoc skupine matematicara i kriptografa pokušava "provaliti" Enigmu, njemacki stroj, pomocu kojega su nacisti neometano komunicirali tijekom cijelog rata.
Evo, sudeci prema knjizi Andrewa Hodgesa, prema kojoj je nastalo recentno ostvarenje IGRA OPONAŠANJA(THE IMITATION GAME), nacisti nisu donjeli samo pustoš i smrt u svojoj potrazi za dominacijom. Da nije bilo Enigme, ne bi se angazirala skupina matematicara da probije kod, samim time Turing ne bi vjerovatno imao sredstava da realizira svoju ideju, svoj stroj, svog "Christophera", koji je osim što je savršeno dekodirao Enigmu, bio preteci ni manje ni više nego racunalima, koje su u pocetnim fazama nazivala Turingovim strojevima.
Veoma intrigantno ostvarenje redatelja Mortena Tydluma( odlicni norveški LOVCI NA GLAVE) balansira savršeno u okviru dosta žanrova, što je cinjenica vrijedna divljenja. Ne samo da je i jedan suptilan ratni film, koji više manje uspješno ocrtava militaristicki faktor tog perioda, nego je u svojoj samoj bazi punokrvna subjektivna psihološka drama, o covjeku razapetom izmedju samog sebe, svojih želja, ocekivanja i stvarnošcu u kojoj se nije najbolje snašao. Trilerski faktor se polako nadvija  nad cijelim filmom tijekom citavog svog trajanja u domeni špijunske misterije "dvostrukog agenta", dok sve to fino nijansiraju romanticne aspiracije dvoje glavnih likova, Turinga(Benedict Cumberbatch) i njegove kolegice Joan Clarke(Keira Knightley), samo na jedan ne baš uobicajeni nacin, putem kojih je vizualiziran i citav zatvoreni nacin razmišljanja ljudi u tadašnje vrijeme, koji je vjerovatno psihološki osakatio milijune ljudi, možda i više nego sam Hitler da budem malo i ironican(kad pogledate znati ce te o cemu pricam). Gluma je savršena, i iako na samom pocetku izgleda kao da ce se Cumberbatch(britanski SHERLOCK, THE FIFTH ESTATE) upustiti u neopravdano preglumljavanje, odlican scenarij Grahama Moora mu daje povoda za to i totalno ga "opravdava", što nije baš cesta pojava. Cak je i standardno pomalo naporna Knightley(ANA KARENJINA) ublažila svoju sad vec stereotipnu "patnicku glumu" i iznjedrila jedan fino ugodjeni lik emancipirane mlade žene koja teži k samostalošcu. Matthew Goode(SAMAC) je vec standardno britanski šarmantan i totalno pogodjen kao "mrzim te al drag si mi" kolega Turinga, koji ga eto na ine nacine tokom filma motivira, dok je narocito fino pogodjena uloga Matt Stronga(BEFORE I GO TO SLEEP), kao špijuna MI:6, koji je u svakom trenu korak ispred svih, zaista super iskorištena manja minutaža, i ako se mene pita vrijedna nominacije u kategoriji najbolje sporedna uloge, upecatljivo u svojoj minimalnosti, nema što. Sve u svemu jedan izvanredni film, odlicno iskorištenih omanjih produkcijskih vrijednosti(u koomparaciji s americkim blockbusterima), prepun fino izbalansiranih žanrova, tako da svima ima nešto za ponuditi, dok mu je tempo rijetko neprimjetan u svojoj energicnosti, do te mjere da nakon završetka želite još. Gluma je izvanredna, što nije rijetkost u britanskim filmovima, i zaista je dobra stvar da su upravo oni vukli glavne konce ovog filma, jer su iznjedrili jedno moderno remek djelo, nesputno žanrom, nego inspirano životom, kompleksnim kakvi je, neobicnim kakvim je, i nadasve jedan film koji je dao jednoj izvanrednoj osobi posmrtnu posvetu za pamcenje.. Turing, nakon ovog filma, svi ce te se sjecati.. i neka!!

Read more »

A MOST WANTED MAN

Muslimanski Cecen(Grigoriy Dobrygin) imigrira ilegalno u Hamburg i kontaktira odvjetnicu(Rachel McAdams) i poznatog bankara(William Defoe), alarmirajuci tako sve relevantne agencije stacionirane tamo, a ponajviše njemacku obaviještajnu službu na celu s misterioznim Guntherom(Philip Seymour Hoffman) i CIA agenticu koja naizgled kontrolira sve(Robin Wright).
NAJTRAŽENIJI COVJEK(A MOST WANTED MAN) je ekranizacija poznatog romana renomiranog pisca John La Carrea(DECKO, DAMA, KRALJ, ŠPIJUN), i kao takav, atmosferno vec poznat svim ljubiteljima njegovog opusa. Dakle, nema tu Bond spravica, Bourneovih kaskaderskih pothvata, niti Huntovih nemogucih misija, ovdje je karakterizacija likova paradoksalno kazano u dekarakterizaciji, jer ipak su skoro svi protagonisti pravi špijuni, od krvi i mesa, kojima je glavni zadatak da se što manje zna o njima. I upravo tu leži pravi biser La Carreovih romana, u naizgled predvidljivo i narativno uobicajenoj špijunskoj akciji, koja ima svoju glavu i rep, nikad ne znaš tko ce na kraju isplivati kao negativac, što je motivirajuce kroz trajanje cijelog filma. Pomaže naravno i redateljev minimalizam i atmosfericna boja kamere, koju je Anton Corbijn "ispekao" kroz AMERIKANCA s Clooneyem. No, najbolji, tocnije najupecatljiviji tonus cijelom ostvarenju daju "boje i miris" Hamburga, grada naizgled lišenog emocija, kao stvorenog za proracunatost i hladnoscu špijunskog zanata, grada koji može i jest poslužio kao metafora pakla za naslovnog lika Gunthera, koji je zbog grijeha prošlosti, poslan u Hamburg da se "iskupi" ili kazni, ovisi kako tko gleda. Gluma svih glumaca je izvanredna i savršeno minimalisticki pogodjena, dok se najviše istice nedavno preminuli Hoffman(CAPOTE), koji jos jednom demonstrira svu svoju involviranost u likove koje tumaci, kroz kompleksan lik Gunthera, jednog od zanimljivijih likova u poslijednje vrijeme, koji nema svoj život, ili tocnije ima, on je špijun, ili bolje kazano definicija istoga i kao takav zastrašujuc za sve "protivnike". No, sve se na kraju svede na možda i jednu od metafilmskijih izjava u poslijednje vrijeme koja predivno funkcionira kroz cijeli film, da bi na kraju dobila svoj posebni i eminentni smisao - "potreban vam je dobar mamac da bi se uhvatila barakuda, a barakuda da bi se uhvatio morski pas", pažljiviji gledatelji, ce nakon odgledanog i analiziranog, shvatiti o cemu je zapravo rijec vam onog osnovnog sinopsisa, i kad "vratite film" na pocetak(možete slobodno doslovno i metaforicki, u tome i je rijetka ljepota i inteligentnost scenarija) shvatite bit kazanog i tek tada ce te se uistinu prepasti špijunskog zanata kao nikad dosad, i shvatiti da niste niti mamac u ovom velikom "akvariju", možda tek zrno šljunka, koji služi kao kamuflaža ili hrana mamcu.. Zastrašujuce, nema što!

Read more »

THE DOUBLE

Cinovniku u vladinoj agenciji Simon(Jesse Eisenberg), koji kroz život prolazi nezamijeceno i socijalno odsjeceno, život naglo promijeni tok, kada se u njegovoj agenciji zaposli osoba imena James(Jesse Eisenberg), s kim dijeli jednaku fizicku vanjštinu. No, iako indenticni izvanka, karakteri su im sušta suprotnost. Dok je Simon covjeca ribica, u nemogucnosti da udje u bilo kakvi fizicki kontakt ili se zauzme za sebe, da ne govorimo o cinjenici da je za vecinu nevidljiv, njegov "dvojnik" James je sve ono što on nije, popularan, manipulativno sposoban, verbalno obdaren ali i bolesno ambiciozan i pokvaren bez ikakvog osjecaja za krivnju. Njih dvoje ce zapoceti cudan odnos koji ce kulminirati kada se beskurpulozni James upusti u aferu s Simonovim "predmetom" žudnje, lijepom i enigmaticnom Hannah(totalno pogodjenaMia Wasikowska).
Recentno ostvarenje DVOJNIK(THE DOUBLE) je baziran na istoimenom knjiškom predlošku Dostoevskog, dok ga je scenaristicki za ovaj film doradio scenarist i redatelj Richard Ayoade(SUBMARINE), kojega se mozete sjetiti i po glumackoj partitudi iz SUSJEDA TRECE VRSTE.
Najbliže napisano, jedno bizarno, drugacije ostvarenje koje se hrani neosporivim vizualnim genijem redatelja Ayoadea, koji je nakon svega vec odgledanog, u okvirima smiješnog budgeta, uspio iznjedriti nešto potpuno novo, svježe, no prije svega uznemirvajuce i zabrinjavajuce. Scenografija i kostimografija je minimalisticka i podsijeca na ranog Terry Gilliama, s morbidnim i eminentnim riješenjima kamere na tragu kombinacije Finchera i Greengrassa, što stvara odlican efekt. Scenarij je jednostavan, no opet kompleksan u svojoj poruci, i kad u retrospektivi razmislite o svemu odglednom, shvatite da poznajete barem jednog Simona, koji zbog društveno popularnih karkateristika(neprivlacne vanjštine i nedostatka samopuzdanja) možda nikad nece moci osvojiti curu koju želi ili zaraditi svoje mjesto "pod Suncem" osim ako ne otkrije ili izmisli nešto revolucionarno(svaka slicnost s Zuckenbergom nije slucajna pri odabiru Eisenberga za glavnu ulogu). Zaista postoje "takve osobe", i ne mogu da ne osjetim žaljenje za svaki oni trenutak kad sam ignorirao takve osobe smatrajuci ih svojevrsnim umanjenjem svoje društvene popularnosti kad bi se nalazili u mojoj blizini. Cudni i jadni ljudi smo mi u borbi za društvenim statusom, no cak i taj društveni status nema takvi impakt na psihu pojedinca, kao konstantno verbalno degradiranje od strane tvojih najbližih, prijatelja, ili u konacnici razocaranje zbog cinjenice da vas je predmet vaše žudnje odbacio zbog neke popularnije, no plošnije osobe. Takvo postupanje stvara psihopate, i moramo shvatiti, da smo svi skupa, kao društvo, krivi za sva ova nezadovoljstva koja precesto kulminiraju ubojstvima i samoubojstvima, i dok ne naucimo evoluirati kroz odnose s drugim živim bicima na ovom planetu, za nas nema spasa. Sve ovo iz jednog tako kratkog filma(93 min.) i jos kraceg sinopsisa, to nije mala stvar, i tim više zato treba cijeniti ovo ostvarenje i ne gledati ga kroz prizmu bizarnog vizualnog prosedea koji film neupitno posjeduje, a koji ce odvratiti podosta publike od gledanja. Ne ovo nije preseratorski art film s apstraktnom porukom koju zna sam autor a na vama je da pogadjate što je pjesnik htio reci, ovo je kvalitativno umjetnicko djelo s odlicnim glumackim ostvarenjima(Jesse Eisenberg je zaslužio nominaciju za Oscara) i jasnim porukama(koje poticu daljnju raspravu), i uznemiravajucim predvidanjem jednolicne, "klonirane", emocionalno osakacene buducnosti, za koju nas svakodnevno treniraju trpajuci nas u okvire inih društvenih pravila i normi. Sve u svemu ovaj film nije za svakoga, a da li je za Vas, to ce te doznati vec u prvih par minuti, tako da vas ništa ne košta pustiti ga na vašem DVDu i otkriti.

Read more »

GONE GIRL

Redatelj David Fincher je zapoceo svoju karijeru režirajuci spotove, uglavnom za Madonnu, s kojom je i dan danas ostao dobar prijatelj. Njegov dugometražni prvijenac je bio diskutabilni ALIEN 3, koji nije zabilježio nekakve kreativno-financijske uspjehe ali je stavio Finchera na budnu pažnju producentskih ociju, koji su mu za slijedeci projekt dodijelili film SEDAM, koji je za ondašnje prilike imao poprilicno kontrovezni scenarij. No Fincher se tu snašao kao riba u vodi i iznjedrio sad vec kultno ostvarenje i meni osobno najbolji film svih vremena. Uslijedila je psihološka igra, zvana IGRA, koja je ostvarila mlak uspjeh, iako se radi o gotovo savršenom ostvarenju koje je inspiriralo ilegalne "bogataške igrice" diljem svijeta. Zatim je uslijedilo ostvarenje koje je zamalo uništilo doticnu filmsku kucu(tadašnji šef je i dobio otkaz) i mainstreem karijere svih sudionika(citaj Finchera, Pitta, Nortona), da bi se malo kasnije, kad su se strasti slegle, slovilo ne samo za kultno ostvarenje, nego kao možda i najbolji film cijele Fincherove karijere(što nije mala stvar) ali i omiljeni film mnoštva filmofila, da ne kažem i metafilmsko prenošenje u stvarnost kroz ine nacine. Radi se naravno o KLUBU BORACA, nakon kojeg je Fincher bio prinudjen režirati svoje najgore ostvarenje(koje je i takvo dobro), ponajviše komercijalnu, SOBU PANIKE(PANIC ROOM), s tada veoma popularnom Jodie Foster(KAD JAGANJCI UTIHNU) koja je ostvarila nelošu komercijalnu prodju na doticnom tržištu. Nakon poprilicno razocaravajuce SOBE PANIKE, Fincher je pauzirao pet godina od dugometražnih filmova, režirajuci pokoji spot(George Michael, Paula Abdul), da bi se 2007 vratio na velika vrata, poprilicno tiho, s ZODIJAKOM, filmom koji je komercijalno jednako tiho ušao, kao što je i izašao iz distribucije, dok je s kreativnog gledišta, ucinio ono što je malo tko ocekivao, bio odlican "sparing partner" žanrovski minimalno superiornom filmu SEDAM, i na trenutak podsjetio fanove trilera da je taj žanr još živ i pun svježe krvi(u rukama majstora naravno). Nakon ZODIJAKA su uslijedile "Oscarovske godine" za Finchera koji je i 2008 i 2010 godine bio nominiran, prvo za NEOBICNU PRICU O BENJAMINU BUTTONU a zatim i za DRUŠTVENU MREŽU, koje mu nisu donjele Oscara u kategoriji najbolje režije ali su mu donjeli Zlatni globus za potonjeg. Tada se odlucio malo odmoriti, zaraditi pokoji dolarcic s tipicnim studijskim remakeom, MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE, filmom koji je podijelio i publiku i kritiku, realno solidan, ispod Fincherovog prosjeka, ali i kao takav poprilicno gledljiv i vrijedan pažnje, da bi na kraju došao do svojeg poslijednjeg ostvarenja, recentnog filma NESTALA(GONE GIRL). Film je ekranizacija bestsellera Gillian Flynn, koja potpisuje i scenarij, a prati bracni par, Nick(Ben Affleck) i Amy Dunn(Rosamund Pike) koji proživljava svoje najgore supružnicke dane, i upravo jednog od tih dana, Amy nestane, a kako dani prolaze, policijske svjetiljke i kamere vijesti sve više pocinju zavirivati u Nickovo "dvorište", stavljajuci upravo Nicka na nepoželjni pijedestal potencijalnog krivca njenog nestanka. Film, kao i knjiga nije narativno doslijedan, i u svrhu kvalitetnije misterije, narativno "bježi" iz sadašnjosti u prošlost, što kupuje Fincheru vremena da savršeno okarakterizira svoje likove i u isto ih vrijeme obavije s velom tajne, nužne da bi jedna ovako prica držala vodu i stvorila tenzicnu, misterioznu atmosferu. Film se zatim naglo transformira u punokrvni triler na tragu ZODIJAKA, da bi uslijedilo par neklišejiziranih twistova, zatim torture porn horor s perfektnim i ponajviše upecatljivim vizualnim prosedeom, da bi na kraju stvari završile poprilicno psihološki hororicne i filozofski diskutabilne, što ce definitivno na prvo gledanje podijeliti publiku i kritiku(drugo gledanje bi ih opet moglo spojiti). Gluma svih protagonista je besprijekorna, i iako svi predvidjaju Oscarovsku nominaciju za Rosamund Pike(JACK REACHER), koja bi bila zaslužena, ne mogu a da ne pohvalim Ben Afflecka, koji je odradio lavovski posao minimalizirajuci svoju glumu(ili mu je to jedini "mode" u kojem je dobar, pa je napokon shvatio to), tako da se ostali ekscentricniji karakteri mogu naglasiti i tako doprinjeti cijelokupnoj ideji filma. I standarndno loš, Tyler Perry(MADEA filmovi) je adekvatan, dok zapravo najviše bode oci Neil Patrick Harris, koji iako dosta dobar u ovaj netipicnoj ulozi, ne može onako na prvi pogled vizualno pobjeci svom liku Barnya iz KAKO SAM UPOZNAO SVOJU MAJKU, koji ce ga ovako prvoloptaški ocito uvijek pratiti, cak i kad on to ne želi. Vizualno, film je besprijekoran, što nije cudno za Fincherov opus, i vidljivo je da je on držao sve konce produkcije, ne dopuštajuci producentskim škarama da se "razrežu"(što je vidljivo i zbog R predikata kojeg film posjeduje). Cenzure nema, i sve one svakodnevne životno uobicajene gnusnoce(ukljucujuci i jezik) koje "krase" naše živote su bez imalo srama prenesene u ovaj film, što je hvalevrijedna cinjenica u današnje vrijeme kad umjetnici precesto svoje radove cenzuriraju kako bi podlegli masama(citaj vecoj zaradi). Sve u svemu, dosad, bez premca najbolje ostvarenje ove godine, koje u svokoj od 149 minuta svog trajanja nudi nešto novo, nešto svježe, nešto zanimljivo, nešto napeto, nešto vizualno stimulirajuce i nesto vizualno uznemiravajuce, ali uvijek u cilju vece price i vece poante, koju ce svatko izvuci na svoj poseban nacin, ovisno o trenutnoj životnoj situaciji.

Read more »

THE GRAND BUDAPEST HOTEL

Film Wes Andersona(LIFE AQUATIC WITH STEVE ZISSOU, DARJELING LTD.) HOTEL GRAND BUDAPEST(THE GRAND BUDAPEST HOTEL) prati neobične avanture legendarnog predstojnika najpoznatijeg Europskog hotela Gustava H(Ralph Fiennes) i njegovog potrčka Zera(Tony Revolori) u periodu izmedju dva rata.
Mislim da i ptice na grani znaju da otići gledati film(ove) osebujnog redatelja Wes Andersona, neće biti svakidašnji doživljaj. Iz filma u film, nastavlja više ili manje oduševljavati ako ništa svojom originalnošću, i doslijednošću vizualnog prosedea koji je uvijek u službi neke veće, bitnije priče. Iako se najčešće podtekstualno osvrće na obiteljske (ne)prilike, u recentnom ostvarenju, osim minimalističnog seciranja već spomenutih obiteljsko-prijateljskih odnosa, umetnuo je i kritiku modernog društva, koje je izgubilo sve one kvalitetne karakteristike "zlatnog doba" za koje Anderson misli da su prijeko potrebne u doba kad je binarni kod zamijenio pisanu i izgovorenu riječ i stvarni fizički dodir. Pristojnost, manirizam, ljudski kontakt, slučajni susreti koji rezultiraju usputnim razgovorom, ili ako ste baš sreće i avanturom, makar i trenutno nezgodnom, su potpuno izgubljeni zbog posvemašnje potrebe za binarnim avanturama, koje nas, iako to još ne vidimo, otupljuju i ograničavaju pod sasvim logičnim opravdanjem da nas zapravo informiraju i da nam pomažu. Što se tiče same egzekucije filma, odradjen je s rijetko vidjenom lakoćom pripovijedanja, koje poput neke bajke ispričane od strane kreativno inspirirane osobe, ostaje u vašim ušima, očima i srcu, dugo nakon odgledanog. Emocije, zanimljiv sinopsis i odlična karakterizacija likova, kombinirana  je s već dobro poznatim vizualnim izričajem Andersona, koji se razlikuje od njegovih prijašnjih ostvarenja, točnije bogatija je, do te mjere da bi se, ma koliko to čudno zvučalo, najbliže približila Andersonovoj viziji "blockbustera". Naravno ništa od ovog napisanog nebi imalo svoju težinu i kvalitativnu vrijednost da nije imao super raspoloženu glumačku ekipu, predvodjenu odličnim Ralph Fiennesom(CRVENI ZNAJ, BRIŽNI VRTLAR) koji je ako se mene pita u najmanju ruku, ovom ulogom zaslužio Oscarovsku nominaciju. Njegov vrijedni suputnik i jedini prijatelj Zero u interpretaciji relativno nepoznatog Tonya Revolorija je pogodjen kao neiskusni, nespretni, neobrazovani pratilac na tragu Tonta, koji kroz lošu, drvenu glumu, stvara odličan metafilmski komičan efekt. Ostatak glumačke podijele počevši od Edwarda Nortona, Tilde Swinton, Harvey Keitela, Jude Lawa, Adriana Brodya, Saoirse Ronan, Lea Seydoux, Bill Murraya, Tom Wilkinsona, Willema Dafoea, Jeff Goldbluma i drugih, su svaki ponaosob i u ono malo minutaže koje su dobili stvorili hvale vrijedan i upečatljiv efekt. Sve u svemu jedno bitno ostvarenje, umotano u naizgled mali, smiješan filmić, na koji će većina gledati kao na zabavno, pomalo drugačije, naivno iskustvo, dok ustvari ima puno važniju poantu, koja nije kao u većine alternativnijih ostvarenja umotana toliko duboko da se ne može odgonetnuti, nego koja je kao nikad prije, prezentirana na "svijetlo dana", ili ako se Andersona pita, blistavo žuto svijetlo koje obasijava interijer Grand Budapest Hotela.

Read more »

HER

Negdje u bliskoj budućnosti, usamljeni pisac Theodore(Joaquin Phoenix), zaposlen u kompaniji koja posreduje prilikom razmjene privatne korespodencije, kupi operacioni sustav umjetne inteligencije, koji je koncipiran na način da udovolji svakoj njegovoj potrebi. Kako se nedavno rastavio s ženom, a ima problema s upoznavanjem drugih osoba, započne romantičan odnos s svojim operacionim sustavom koji sebe naziva Samantha(glas Scarlett Johansson), no ubrzo će s dobrim segmentima, početi stizati i oni loši, rekli bi ćak i "neočekivano uobičajeni".
ONA(HER) je objektivno dobrodošao nesvakidašnji projekt, no opet svakidašnji ako se pita redatelja Spike Jonzea, inaće i scenaristu ovog ostvarenja, koji je s neuobičajenim pričama na "ti", kad se uzme u obzir da je režirao BITI JOHN MALKOVICH i U KRALJEVSTVU DIVLJIH STVORENJA. Prvo što moram spomenuti je kako je prava šteta, da ne kažem greška, što je Akademija zaobišla Joaquina Phoenixa u kategoriji najboljeg glumca, jer je zaista kameleonski i ekspresivno odradio ovu ulogu, do te granice da ga se ne da poistovjetiti sa svim dosadašnjim ulogama(GLADIJATOR, WALK THE LINE, MASTER), dok ne bi bila greška da se i Scarlett Johansson(AVENGERS, ZAVRŠNI UDARAC) našla na popisu nominiranih u sporednoj ulozi(iako je samo radila glasovnu podlogu). No ništa, preostaje pet ostalih nominacija koje ovaj film može potvrditi, a to su najbolji film, pjesma(predivna), glazba(ambijentalno savršeno pogodjena), produkcijski dizajn(idejno besprijekoran) i originalni scenarij, za koji bi bio veliki grijeh Akademiji ako ga ne dodijeli, jer zaista jest originalan i vrijedan poštovanja. Režija je besprijekorna, gdje Jonze artistički i audiovizualno oblikuje svoje scene tako da na trenutke izgledaju kao jedan idealni spot, savršeno ukomponiran s ambicioznom pričom koja ima realnu, ali nadasve filozofsku podlogu. Još jedna stvar koja imponira u ovom filmu jesu pametne scenografske i kostimografske dosjetke, gdje minimalizmom i odličnim odabirom ekterijernih i interijernih lokacija, film idealno odaje dojam bliske budučnosti bez upliva kompjuterski generiranih slika(CGI), dok je retro kostimografija pravi mali biser i potencijalni novi stil oblačenja koji bi mogao biti nametnut od strane onih koji tempiraju aktualne modne izričaje. Scenaristički gledajući, zaista pomalo neobećavajuća i uznemiravajuća, da ne kažem i osudjujuća vizija bliske budučnosti(možda čak i aktualne ako se malo bolje razmisli), koja za podlogu ima ljubavnu priču, veću i od samog života, mjerljivu jedino ionima. Naime, operacioni sustav Samantha, je dizajniran da kao i ljudsko biće, evoluira svakim svojim novim iskustvom, samo u jednoj skroz drugačijoj, naizgled superiornoj verziji, gdje ne postoji gledanje u prošlost i žaljenje za propuštenim, nego realno življenje u sadašnjosti s efikasnim i pragmatičnim pogledom na svijet i probleme, gdje se malo što, ćini nemogućim, neostvarivim i neriješivim, što su i prečesto "epiteti" koji se vezuju za nas homo sapiense. No da ne bi ispalo da je redatelj Jonze na strani tehnoloških superiornijih efikasnijih strojeva, daje kao što bi svako odlično ostvarenje trebalo "za" i "protiv", dok se mi sami, trebamo odlučiti što nam više odgovara, odnosno točnije, čemu smo zapravo bliži, emocionalnoj suosječajnoj "mani" zvanoj prava ljubav, s kojom nikad ne znamo na čemu smo, i pravi je mali egzistencijalni rizik, ili smo više proračunati, sebični održavatelji fizičke manifestacije, kojoj emocionalni uplivi samo smetaju jednom većem cilju, što dužem preživljavanju pod svaku cijenu.

Read more »

THE LEGO MOVIE

Jedna sasvim obična lego figura imena Emmet(Chris Pratt) biva zamijenjena za Gospodara Graditelja, osobu koja će donjeti kraj vladavine zlom Lordu Biznisu(Will Farrell) koji upravlja cijelim Lego svijetom. Emmetu će u tom pomoći sasvim neobična i neočekivana skupina koju ćine, Batman(Will Arnett), Wyldstyle(Elizabeth Banks), Vitruvius(Morgan Freeman), Benny(Charlie Day), Superman(Channing Tatum), Green Lantern(Jonah Hill), Unkitty(Alison Brie) i mnogi drugi, dok im je najžešći za petama, Biznisov glavni utjerivač pravde Bad Cop-Good Cop(Liam Neeson). Zanimljivog i ambicioznog projekta se uhvatio redateljski dvojac Phil Lord, Christopher Miller, koji su nas već nasmijali s crtićem OBLAČNO S ĆUFTAMA i komedijom 21 JUMP STREET, ćiji su uspjesi iznjedrili i nastavke. Moram priznati da me već sam trailer zaintrigirao do te mjere da sam u svojoj "knjižici" zabilježio ovaj crtić kao jedan od najočekivanijih filmova godine i objektivno, nakon odgledanog, moram priznati da nisam niti malo razočaran, naprotiv, oduševljen sam. Zaista je bilo potrebno puno predanosti i hrabrosti da se jedan već zaboravljeni "koncept" Lego kockica, pokuša ponovno uvest na velika vrata i u srca djece, koja su usred posvemašnog tehnološkog komunizma zaboravili koristiti kako svoje fizičke ekstremitete, tako i još puno važnije, svoju maštu. Upravo su nedostatak mašte i zaigranosti, bile zvijezde vodilje scenarista ovog ostvarenja, koji pred sam kraj filma, uvode jedan pomalo neočekivan ali dobrodošao metafilmski trenutak, kojeg zbog svrsihodnosti gledanja neću odavati, nego ću ga samo okarakterizirati kao briljantan. Vizualnost filma je idejno režirana na visokom nivou, ali je priča, pouka i forma na prvom mjestu, kao i kod mnogih novovjekih crtića(WALL-E, UP, WRECK IT RALPH), koji su skoro pa postali inferiorniji ponekim ambicioznijim filmskim uradcima s porukom većom od života samog. Glumci u svojim vokalnim izvedbama su obavili supercool i pogodjen posao, gdje se najviše ističe Will Arnett u ulozi Batmana, koji doslovce krade show u svakoj sceni. Dobrodošla je i činjenica da nakon dugog vremena, u našim kinima, imamo priliku čuti izvorne glasove glumaca a ne hrvatske intepretacije iste, što bi starijem gledateljstvu trebalo odgovarati, dok će se oni mladji morati zadovoljiti s objašnjenima svojih roditelja, ili naučiti čitati titlove malčice brže. Iako animirani film u svojoj formi, i tako originalno namijenjen djeci, LEGO se prema mom skromnom mišljenju više obraća starijoj, tinejderskoj populaciji s svojim komičnim doskočicama, dok se kroz cijelokupnu poantu priče i dramske elemente pri samom kraju, popraćene vizualnim ekstravagancama koje će oduševiti one mladje, na "skup" i inteligentan način uvlači pod kožu svima, s par univerzalnih poruka koje neće biti teško prepoznati, ali ih je nažalost teško realizirati, jer svi smo mi, već od davnih dana zaposlenici komercijalnog stroja vrijednosti, u kojem zaigranost i mašta vrijede malo, gdje smo mi okarakterizirani kao sasvim jedan obični, nebitni, po ničem posebni "broj", kojeg je tako lako izbrisati i zamijeniti. No, nemojte očajavati, LEGO jasno poručuje da ima nade, potrebno je samo malo hrabrosti i timskog rada, i možda mrvicu duše da sve to skupa bolje poveže i donese utopijski mir, spokoj, sreću, gdje smrt neče biti kraj jednog mukotrpnog i nažalost prečesto kratkog puta, nego cilj zabavnog, avanturističkog, predivnog levela jedne puno veće "igre".

Read more »

12 YEARS A SLAVE

12 GODINA ROPSTVA(12 YEARS A SLAVE) je ekranizacija istinite priče, koju je Solomon Northup napisao nakon proživljene agonije, kad su ga kao slobodnog, obiteljskog čovjeka, vrhunskog violinistu, prevarom prodali kao crno roblje, gdje je na ine načine pokušavao preživjeti.
Evo već dvije godine zaredom, Akademija, Hollywood ili možda najbolje kazano Amerika odaje počast, ili bolje kazano pere grijehe od jedne etape njihove povijesti, koju silom žele zaboraviti, nominirajući filmove s tom tematikom za najpopularniju filmsku nagradu, Oscar(12 GODINA ROPSTVA je nominiran u čak 9 kategorija; najbolji film, glavna muška uloga, sporedna ženska uloga, sporedna muška, kostimografija, režija, montaža, produkcijski dizajn, adaptirani scenarij). Prošle godine smo imali LINCOLNA i ODBJEGLOG DJANGA, gdje su Spielberg i Tarantino, više-manje uhvatili esenciju robovlasničkog sistema i odnos izmedju bijelaca i afroamerikanaca u to vrijeme, a ove godine imamo jednoga od "njih", Steve McQuena(HUNGER, SHAME) koji je sve to skupa lijepo zaokružio i napravio idealan film, ne štedeči na eksplicitnosti i dugim kadrovima, kao naprimjer "predivno adekvatna" scena vješanja koje bez 3D tehnike stavlja gledatelja skupa s Solomonom(Chiwetel Ejiofor) u blato s omčom na glavi dok se grca za život. Film iako trajanja od 134 minute prodje za tren, no ne na onaj zabavni način bez upliva vlastitih emocija i promišljanja o cijeloj toj zabrinjavajučoj etapi ljudske povijesti, nego vas na neki pomalo "pokvareno" direktan način involvira u cijeli proces Solomonovih iskustava, gdje trebate stvano biti besćutni gad ako ne pustite barem jednu suzu iz očiju(osobno, scena bičevanja mlade Patsey u izvrsnoj interpretaciji Lupite Nyongo o). Režija McQueena je kao i u njegovim prijašnjim ostvarenjima jasna i s ciljom, gdje nema apsolutno niti jednog bespotrebnog kadra, scene ili dijaloga, što je odličje savršenog vodjenja cijelokupnog procesa snimanja i montaže. Autentično suptilno pogodjena gluma, vrijedna Oscarovskih nominacija(Nyong o, Ejiofor) svih protagonista, izuzev Michaela Fassbendera(nominiran za sporednu ulogu), koji se istini za volju, zbog prirode dijabolične uloge, morao malo preglumljavati, dok su Brad Pitt, Benedict Chumberbacht(serija Sherlock) više bili prolaznici koji su odradili svoj materijal na odgovarajući način, ne odvračajući na sebe veliku pozornost preglumljavanjem, što je zahvalno za cijelokupnu esenciju filma. Glazba je takodjer važan segment ovog filma, gdje se upotrijebljavanjem autentničnim "crnačkim" napjevima, ukombiniranim s predivnom glavnom orkestralnom temom stvara pogodjen efekt beznadja u kojem se protagonisti nalaze, ali u isto vrijeme i nade i vjere u ljude, koja ih ne napušta. Redatelj McQueen je na vješt način izbjegao zamku skupog budgeta, bazirajući veći dio filma na uske kadrove glavnih glumaca i možda svega par lokacija dogadjanja, što je odlika iznimno talentiranih redatelja, a prepoznala je to i akademija nominiravši ga u kategoriji produkcijskog dizajna. Kostimografija je pogodjena, na način da je manje više, što je vjerovatno bio moto i vlasnika plantaža koji su davali robovima ništa u zamjenu za previše(jedna osoba bi u danu ubrala i do 250 kg pamuka), što svemu daje nekakav metafilmski kontekst(nominacija je stigla zasluženo i u kategoriji kostimografije). Iako znajući za svakakve gadarije i zločine koje su zatekle afroamerikance u cijelom tom robovlasničkom sistemu, pitao sam se što mi to novo može donjeti ovaj film, a što prije nisam znao, i onda sam gledajući dobio odgovor, ovo ostvarenje mi je ponovno jasno dokazalo da je istinsko zlo postojalo, što znači da i trenutno postoji, i da će nažalost još duže vrijeme postojati, sve do neke utopijskog evolucijskog skoka, koji će nas izbaviti iz okova ograničenosti uma.

Read more »

JAGTEN ( THE HUNT )

Učitelj Lucas(Mads Mikkelsen), prisiljen raditi u vrtiču zbog zatvaranja škole u kojoj je nedavno radio, dospije u neugodnu situaciju, kada kčer najboljeg mu prijatelja, izmisli, da ju je upravo on, seksualno zlostavljao. Tu "bezazlenu" dječju fikciju daljnje podpali ravnateljica vrtiča, koja obavijesti sve resorne službe, pa tako i žitelje dotičnog malog mjesta, o tom nemilom dogadjaju, što Lucasu pretvori život u živi pakao, ne samo zbog svakodnevnog verbalno-fizičkog maltretiranja od strane te male zajednice, nego i zbog činjenice da je taman tada, njegov sin, nakon dugo vremena poslije razvoda, trebao doći živjeti kod njega. Upravo kao što jučer nisam znao kako da počnem s lošim stranama SAVJETNIKA, tako danas ne znam odakle da počnem s dobrim stranama recentnog danskog filma LOV(JAGTEN/THE HUNT). Možda je najbolje da krenemo od najočitijega, ili bolje kazano najeksponiranijeg, a to je prvenstveno savršena gluma Mads Mikkelsena, koji je zasluženo osvojio Zlatnu palmu za najbolju glavnu mušku ulogu u Cannesu. Taj svestrani glumac je nakon kratkog izleta u Hollywood(CASINO ROYALE, SUDAR TITANA, TRI MUŠKETIRA, VALHALA SE BUDI) shvatio da mu kreativno ipak više leži rodna mu Danska, gdje je u veoma kratkom roku, snimio dva upečatljiva filma(LOV, KRALJEVSKA AFERA) i na sebe skrenio puno ozbiljniju pažnju. Ostatak glumačke postave je podosta autentičan, ali za klasu lošiji od Mikkelsena, što je zapravo i jedina zamjerka koju imam u vezi filma. Tema je smrtno ozbiljna, zapravo nikad realno ozbiljnija i relevantnija s obzirom na delikatnu temu koja jest pedofilija, ali i onu još bitniju, a to je moč djece, koju trenutno uživaju zbog posvemašnog "vjerujmo sve djeci" trenda, koji nije uvjek realan i pravedan. Upravo se s tim "tihim" problemom uhvatio u koštac redatelj/scenarist Thomas Vinterberg(IT IS ALL ABOUT LOVE, SUBMARINO), iako su mnogi očekivali da će ići u drugom smjeru, onom pedofilskom, redatelj Vinterberg je pokazao drugu stranu novčića, koju mnogi suočeni s ovakvim problemima niti ne pogledaju, nego rezolutno i bez premca vjeruju svojoj maloj princezici ili princu koji ponekad, ali samo ponekad, imaju malo bujniju maštu. Redatelj je zapravo lukavo i jako domišljato izokrenuo termin i lice žrtve, i njemu dao novo naličje, u ovom slučaju ono Lucasa, koji ni kriv ni dužan, mora delikatno i nezahvalno pokušati uvjeriti sve oko sebe, pa ćak i one najbliže, da je "žrtva", mala Klara, zapravo krivac, a on, neočekivano žrtva kompleksnog globalnog problema kakav jest pedofilija. Jedna predivno mračna, surovo realna drama, s natruhama trilera, koje se s predivnom lakočom odmata, i stvara efekt svojevrsnog navijanja za glavnog protagonista, dok on prolazi kroz najmučnije trenutke svojega života, ne znajuči hoče li se ikada realno moči izvaditi iz epiteta pedofila. Redatelj Vinterberg, iako tijekom večine filma samo suptilni promatrač s kamerom, na kraju filma ipak nudi odgovor.. a koji je, pa volio bi da pogledate film i uvjerite se sami, jer radi se o remek djelu moderne filmske umjetnosti prepunom iskrenih ljudskih trenutaka, kako onih loših(pokušaj izbacivanja iz dučana, napadi na kuču, scena u crkvi..), tako i onih pozitivnih(neupitno vjerovanje kuma u njegovu nevinost/ katarza s Klarom i njezinim ocom pri kraju filma..) koji vas ne mogu ostaviti ravnodušnim, i u kojima se svi nažalost možemo jednog dana naći, a da toga nismo ni svjesni.

Read more »

RUSH

Moram priznati da nisam neki veliki obožavatelj formule i cijelog tog sportskog dogadjaja kojeg prate mnogobrojni obožavatelji, uglavnom fanatici svoje vrste. Poznajem čak jednu osobu koja je pratila formulu od dolaska vozača u kamp, njihovo pripremanje, pa onda na kraju i cijelu utrku od nekakvih 50ak ili koliko već krugova. I dok se fanovi tog sporta dijele uglavnom na takve fanatike koje žive za to i one koji sami sebe klasificiraju kao "samo" poklonike tog sporta, jedna stvar im je zajednička, svi se nadaju nekakvoj katastrofalnoj nesreči(i to poželjno odmah na startu) o kojoj će kasnije razglabat i forenzički je pregledavati više puta ne bi li uhvatile koji krucijalni propušteni detaljčić. E pa baš tih propuštenih detaljčića i baš jedne od tih nesreča se uhvatio proslavljeni redatelj Ron Howard(APOLLO 13, GENIJALNI UM, DA VINCIJEV KOD) u filmu UTRKA ŽIVOTA(RUSH). Zanimljiv je taj redateljski put Howarda, koji na svaki "mali" ali kvalitetni film(EDtv, NESTALE, FROST/NIXON) odradi par njih čisto ekploatacijskih(DA VINCIJEV KOD, ANDJELI I DEMONI, THE DILEMMA) da bi zadržao nekakav financijski kredibilitet kod toliko nužnih producenata. E pa upravo jedan takav, "mali" ali VELIKI film jest recentna UTRKA ŽIVOTA. Naime, film prati dvoje proslavljenih vozača formule, Jamesa Hunta(Chris Hemsworth) i Niki Laude(Daniel Bruhl) kroz njihov životno/vozački pohod, od početaka u Formuli 3, pa sve do njihovog staža u prvoj ligi(čitaj Formuli 1). Iako se po trailerima naslučivalo da če se film uglavnom bazirati na nesreču Niki Laude u kojoj je podosta izgorio, i njegovom naknadnom i brzom vračanju u kokpit formule, Howard je moram priznati pomalo neočekivano ostavio to za sam kraj, dok je znalački umješno i potentno nabivao atmosferu u svojevrsnim "malim mečevima", kako životim, tako i sportskim. Howard i scenarist Peter Morgan(FROST/NIXON, KRALJICA, POSLIJEDNJI ŠKOTSKI KRALJ) su zapravo odlučili okarakterizirati ove dvije velike ličnosti kroz "manje" trenutke njihova života, da bi filmski emotivno izglorificirali sami napeti finiš, i postigli ono najvažnije a to je da navijate za njih, a da se realno na kraju odlučite za svog favorita ponajviše subjektivno, karakterizirajuči tada sebe, ili kao boemskog skakavca koji skače i uživa u životu ne mareči za budučnost(Hunt), ili kao marljivog mrava, koji trudom i voljom, želi proračunato zaslužiti svoju budučnost(Lauda). Iako bi se po ovom svemu napisanome dalo naslutiti da je film uglavnom dijaloški superioran vizualnome, i da neče biti za sve one željne vizualnog uzbudjenja, nije tako. Film je podjednako izbalansiram s dijaloški močnim rečenicama, kao i s svojevrsnim vizualno originalnim rješenjima koja su poslastica za oči i um. Gluma je vrlo dobra, ili bolje kazano casting je pogodjen, dok malu prednost dajem Chris Hemsworthu(THOR, SNJEGULJICA I LOVAC) koji je jako fino udahnuo možda realno i ne takav šarm kojeg je Hunt imao, dok je Daniel Bruhl(ZBOGOM LENJINU, NEMILOSRDNI GADOVI) imao više manje robotsku(pogodjenu) inerpretaciju individue kakav je bio Lauda. Ostatak glumačke ekipe je minimalno ispred ekrana i imaju stvarno sporedne uloge naspram njih dvojice i ekstavagantne vizualnosti koja nerijetko preuzima i glavnu ulogu. UTRKA ŽIVOTA je možda i najbolji hrvatski službeni prijevod u poslijednje vrijeme jer savršeno ocrtava što sve možete očekivati u filmu, a to je utrku ovo dvoje vrhunskih sportaša, kako kroz krugove u formuli, tako i kroz neočekivani ali prelijepi život za kojeg se valja boriti ili ga samo uzeti i iskoristiti najbolje iz njega, sami prosudite.

Read more »

BEFORE MIDNIGHT

Nastavci, hmm. Zafrknuta stvar. I dok u zadnje vrijeme postoji neki više manje pozitivan trend, da se u visoko budgetiranim nastavcima, najmanje nečete razočarati(IRON MAN 2, 3, SHERLOCK HOLMES; IGRA SJEVA, PIRATI S KARIBA 2,3,4), uglavnom je to više, barem ako se mene pita, metaforično stavljanje letvice nisko, pa vas i mediokritet zadovolji, izuzev naravno trilogije VITEZ TAME koja briljira. I dok u spektakularnim bombastičnim naslovima nastavak mora biti veči, jači zvučniji, bombastičniji, postoji i jedan drugi svijet, točnije jedan drugi film, koji formalno jest podijeljen u tri dijela, ali štos je što to nije toliko film koliko ideja, i to briljantna. Pričam naravno o svojevrsnoj trilogiji(sad, ili zasad, kako hočete) BEFORE SUNRISE(1994), BEFORE SUNSET(2004) i recentni(BEFORE MIDNIGHT 2013) koji su započeli kao nekakav konceptualni eksperiment, Filmovi naime kroz sva tri nastavka prate dvoje ljudi, Jessea(Ethan Hawke) i Celine(Julie Delpy) koji se u prvom filmu upoznaju u vlaku, upuste u razgovor i na kraju provedu čitav dan skupa. Daljni sinopsis, prvog i drugog dijela nije svrsihodno odavati zbog svojevrsne priče u priči i samog savršenog koncepta. Treči recentni film, PRIJE PONOČI(BEFORE MIDNIGHT) opet naravno potpisuje redateljski i scenaristički Richard Linklater(REPLIKATOR, ROCK AND ROLL ŠKOLA) koji ovaj put, stavlja dvoje bezvremenskih ljubavnika u prelijepu Grčku, gdje se grčki melos prelijepo stapa s egzistencijalnom bevremenskom filozofijom svega i svačega, koja suptilno biva umetnuta u svaku minutu filma. Moram naglasiti da ova trilogija, pa tako i ovaj recentni treči dio neče biti za one željne rom. coma isčitanog s plakata filma, zapravo realno totalno promašene promidjbe, i smatrati će se prevareni za 30ak kuna, dok onima koji vape za intelektulnim podražajem i nečim konačno drugačijim, brutalno istintijim duboko preporučam sva tri filma pa tako i ovaj. Još jednu stvar moram sugerirati a to je obavezno gledanje prva dva dijela da bi se shvatio cijeli koncept filma. Zapravo je nevjerovatno, da nakon toliko toga izrečenog, kvalitetnog, inteligentnog ali ponajviše brutalno realno iskrenog, u prva dva dijela, ima još puno toga za kazati i u trečemu, i da nakon kraja filma poželite još, nadate se "četvrtome". Moram biti iskren i kazati da sam očekivao čisti medioktitet pomiješan s novopečenom potrebom da se u svaki "rom." mora umetnuti velika doza "coma.", no to u ovom filmu nije slučaj, iako sam se ironično, kroz cijelo trajanje filma više puta od srca naglas nasmijao nego u recimo HANGOVERU 3 ili MI SMO MILLERI, kao što je davno Seinfeld propovijedao, realni život, mi sami sa svojim nepresušnim manama i "vrlinama" smo najsmiješniji materijal, i ovaj film je to savršeno demonstrirao. No, da ne bi mislili da se ovdje radi o nekakvoj komediji, ima tu kao i kroz prva dva filma dovoljno ozbiljnosti i drame da se kroz gledanje filma i sami propitkujute i nalazite u vezi podosta stvari, a da ne spominjem činjenicu da vas na jedan malo pokvaren način film stavlja, kao kroz nekakav dijaloški 3D, u sami film, na način da morate izabrati strane i podsvijesno "sudjelovati" u raspravama. Film je zapravo podijeljen u dva idealno spojena dijala, prvi dio filma, dok je dan i sve vedro je i dijalog takav, lagan poletan, zabavan i optimistično humorističan, dok se u drugom dijelu s dolaskom po(noči) bližu i ozbiljnije, mračnije teme u kojima će te se vjerujem svi, barem malo pronači.

Read more »

HEAT

Prije dosta vremena sam kao i uvijek dotada, cekao svaki "šesti" u mjesecu kao ozeblo Sunce. Razlog tomu je bila cinjenica da je moj omiljeni casopis Hollywood izlazio na kioske. To vec odavno nije slucaj jer je taj odlican filmofilski casopis davno propao, kao i dosta casopisa zbog nezaustavljive sile zvane internet. Spominjem Hollywood, jer sam upravo u jednom od njegovih izdanja naisao na zanimljiv clanak koji je glasio otprilike "tko su NAJTEZI i najprepotentniji ljudi za suradjivati u Hollywoodu", naravno odnosilo se na glumce i redatelje, a dva laureata su bila Russell Crowe i Michael Mann i s tim kazanim mozete pretpostaviti kako je teklo snimanje PROBUDJENE SAVJESTI. No, necemo sad o tom filmu, nego o jednom drugom, kultnom filmu, koji je dao  dosta pedigrea Michael Mannu da se moze tako ponasati, i to zasluzeno, a to je VRUCINA(HEAT). Scenarij je bio jednostavan a opet kompleksan. Dvoje glavnih protagonista, ujedno i glumackih ikona, na razlicitim stranama. Prvi, prvoklasni lopov(Robert De Niro) koji je osjecaje davno stavio po strani i mora obaviti poslijednji posao kako bi osigurao sebi lagodan zivot bez kriminala. Dok je drugi obiteljsko disfunkcionalni detektiv(Al Pacino), koji je los u svemu ostalome, osim u svom poslu, koji mu je sve. Silom neprilika njihovi se putevi nadju, svaki na razlicitoj strani, odlucni da odrade svoj posao do kraja. Kao sto sam rekao, zapravo jako jednostavan sinopsis, koji je odlicno scenaristicki napunjen zanimljivim dijalozima(najpoznatiji je naravno onaj dijalog izmedju De Nira i Pacina u kaficu netom prije pljacke), dok je redatelj Mann na svoj svojstven nacin odlicno stilizirao i stvorio tenzije do samog klimaksa. Iako mu akcija nije na prvom mjestu, film jednostavno ne staje, i kroz razne scenaristicke zamke za glavne protagoniste, uspio je stvoriti jednu od boljih trilerski napetica filmske umjetnosti. Cisto za ilustraciju koliko je ovaj projekt bio velik, tada velika zvijezda Val Kilmer(BATMAN I ROBIN, SVETAC) je pristao na sporednu ulogu, davsi svojom karizmom dodatan plus ovom filmu. Iako je film, instant po izlasku postao veliki komercijalno-kreativni hit i "the film" za dosta filmoljubaca, najvise se prije izlaska filma pricalo tko ce izvojevati glumacku pobjedu izmedju dva velikana Pacina i De Nira. Kao i uvijek, globalni rezultat je opet pao malo na stranu De Nira, dok sam misljenja da tu pobijednika nema, bar ne u ovom filmu, odlicne, savrsene kompleksne interpretacije s obe strane. Zato je prava steta, ako se mene pita, sto nisu metafilmski ostali samo na tom jednom kultnom zajednickom ostvarenju, nego su ga po stare dane "pokvarili" s mediokritetskim ostvarenjem naslova PRAVEDNO UBOJSTVO(RIGHTEOUS KILL). A sto se tice Manna s kim smo poceli recenziju, on je nakon VRUCINE nastavio s vrlo dobrim projektima tipa COLLETERAL, POROCI MIAMIJA I GANSTERI, koji doduse nisu bas ostavili utisak kakve je on ranije imao, sto je objektivno opet tesko, s obzirom da su njegovi prethodnici remek djela kao recentna VRUCINA i POSLIJEDNJI MOHIKANAC, no nema straha za njega, navodno je prihvatio redateljsku stolicu akcijskog trilera CYBER, u kojem bi trebao pokazati kako on zamislja suradnju izmedju kineza i amerikanaca oko kompjuterskog kriminala koji je sve ucestaliji, no za to ce mo morati cekati iducu godinu. Zasad, tocnije veceras, imate priliku, ako vec niste, pogledati kultno ostvarenje VRUCINU, i sami ocijeniti vjecno pitanje filmske umjetnosti, tko je bolji PACINO - DE NIRO!? Veceras na RTL televiziji u 20:00h.

Read more »

THE TRUMAN SHOW

Jedno od meni osobno drazih filmskih ostvarenja TRUMANOV SHOW ima sve. Od odlicnog, tada prorocanskog scenarija koji je mozda i pozvao Velikog Brata na svijetsku scenu, preko odlicne pogodjene glume Jim Carreya u glavnoj ulozi, pa sve do najvaznije odlicne rezije filmskog majstora Petera Weira(SVJEDOK, DRUŠTVO MRTVIH PJESNIKA, GOSPODAR I RATNIK). Carrey glumi obicnog stanovnika nekog americkog predgradja, koji pocinje primjecivati neobicne stvari. Slijedom sretno nesretnih zgoda on je skuzio da su svi u tom malom gradicu zapravo podlozeni njemu i da ga prate. Kako i zasto, to vam necu otkrivati, a ako niste pogledali film tim bolje jer vas ceka perfektno filmsko iskustvo koje ce stimulirati vase mozdane vijuge, s tim da morate imati na umu da je ovaj film snimljen vec sad moglo bi se kazati daleke 1998g. kad je ova tema bila u kategoriji SF. Potvrda tome je i klasifikacija ovog filma na IMDBu u kojo pod zanr, izmedju Comedy i Drame stoji i Sci-Fi. Sad, nakon sto smo postali svijedoci ogromne tehnoloske komunisticke mashinerija koja nas okruzuje i odredjuje, nakon odgledanog mogli bi se samo ono zabrinjavajuce nasmijati, i jos jednom uvidjeti kako su neki filmovi stvarno ispred svog vremena, ako ne i svojevrsna idejna polazista za veliku vecinu stvari, ponasanja i dogadjaja koji nas svakodnevno okruzuju. Ako vec niste, pogledajte, necete pozaliti. Danas u dva termina na HTV1, prvo u 17:26h pa onda i navecer u 23:25h.

Read more »

THE PRESTIGE

Na prijelazu stoljeca(19/20) dvoje vodecih madjionicara(Hugh Jackman, Christian Bale) s medjusobnom prošlošcu, se bore za prestiz, kako u kreativno-poslovnom smislu, tako i u privatnom životu. Christopher Nolan je sve zaintrigirao sa Hollywoodskim prvijencem MEMENTOM, koji je redefinirao zanr psiholoskog trilera. Potom je osokoljen kritickim lovorikama dobio malo skuplju bebu u vidu remakea norveskog trilera NESANICA, koja je ako se pita moja malenkost mozda i najlosiji film u Nolanovoj karijeri. Njegov treci projekt je bio visokobudjetirani, ali i visokorizican projekt koji je trebao oziviti posrnulu BATMAN fransizu, sto je Nolan i uspio, kako komercijalno, tako jos vaznije i kreativno. I dok su u Hollywoodu nakon velikog uspjeha BATMAN BEGINS nudili Nolanu vjerovatno sve i svasta, pokrijepljujuci to ogromnim budgetima, Nolan se, kako on to obicno i radi, odlucio za ekranizaciju vlastitog scenarija o dvama "zaracenim" madjionicarima i to na prelasku stoljeca, sto je izazvalo mlak odaziv publike u kinima. Ali sto se tice kreativno kriticarske strane, film je primljen s odusevljenjem, i jos jednom dokazao da je Nolan scenaristicko redateljski genij. Film se otpocetka do kraja gleda bez daha i s neizvjesnoscu, sto je postao trade mark Nolanovih filmova. Jackman i Bale su savrseno pogodjeni za naslovne uloge, dok je Scarlett Johanson trebala biti eye candy, a Michael Caine je jeli Michael Caine, i to je dovoljno. Sve u svemu jedno od originalnijih psiholoskih trilera, koji paradoksalno nije naisao na veliki odaziv publike ponajvise zbog perioda u kojoj se radnja odvija, no nemojte da vas to razuvjeri od gledanja filma, jer ako ga ne pogledate, izgubiti ce te jedno vrijedno filmsko iskustvo. Veceras na NOVA TV u 23:00h.

Read more »

CARLITOS WAY

Moram priznati, davno je proslo otkad sam zadnji put gledao ovaj film. Cak mislim da je to bilo prije nekakvih 15 godina na maloj televizijici u nasem HTV vecernjo-filmskom programu petkom ako se ne varam. I stvarno, kad malo bolje razmislim, ovo kultno ostvarenje, za zivo cudo, nisu do iznemoglosti izreprizirale ove nase pretplatnicke televizije. No, to nek njima ide na dušu, jer dok se svakojaka sranja daju po petnaestak puta u mjesecu skoro pa zaredom, ovo ostvarenje koje vam se nakon samo jednog gledanja usjekne u sjecanju evo imamo prilike vidjeti svakih 10ak godina. Prica je jednostavna i prati bivseg portorikanskog kriminalca Carlita(Al Pacino), koji nakon sluzenja kazne pri izlasku iz zatvora, obecaje sam sebi da ce se klonuti svog bivseg kriminalnog zivota, ali kako to obicno biva, proslost sama u svom predivno sjaju pokuca jos jednom pred njegova vrata. Kao sto sam vec napisao, jednostavan sinopsis koji je u rukama Briana De Palme(SCARFACE, NEDODIRLJIVI, NEMOGUCA MISIJA) stekao kultni status i to potpuno zasluzeno. Iskrena radnja, ili tocnije zivot ljudi u kriminalnom miljeu, koji i nakon godina kajanja u zatvoru, ne mogu zaboraviti i ostaviti prošlost, ili tocnije "ona" njih ne moze da zaboravi. I sto onda reci, koju posluku onda porati? Kome? Jer lik Pacine ne moze jednostavno otici policiji i prijaviti da mu bivsi "kolege" nude sve i svasta, jer kriminalci, za razliku od nas ljudi ipak imaju kodeks casti i medjusobnog postivanja, bez obzira sto je velika vjerovatnost da ce poslije pokokat jedan drugoga. Pacino je maestralno odigrao ulogu i sto je najvaznije nije se preglumljavao kako on obicno zna, nego je suptilno prikazao sva unutarnja previranja ovog kompleksnog Carlita, no to mu nazalost nije donjelo nikakve vaznije nominacije te godine. Onaj koji je zbog ovog filma primio nominaciju za Zlatni globus jest odlicno pogodjeno preglumljeni Sean Penn, i to za sporednu ulogu Pacinovog f+odvjetnika koji je debelo ovisan o koki. Sve u svemu, jedno odlicno krimi ostvarenje, vrijedno vase potpune paznje veceras na HTV2 u 21:44h.

Read more »

THE DEPARTED

POKOJNI(THE DEPARTED) prati dvojicu mladica, jedan odgojen od strane mafije a infiltriran u redove policije(Matt Damon), drugi, policajac infiltriran u redove mafije(Leonardo DiCaprio), i njihovo napredovanje kroz redove policije i mafije, dok im se naravno putevi ne spoje. Oscarovski laureat 2006 godine, kojemu je ta nagrada cesto bila kriticarski osporavana zbog cinjenice da je film zapravo remake japanske trilogije PAKLENI POSLOVI. Svi su bili zacudjeni kada se veliki-mali redatelj Martin Scorsese odlucio napraviti remake nekoga filma. Obicno se od takvih velikana ocekiva nesto novo i originalno, ali ocito mu se scenarij u tolikoj mjeri svidio da je imao potrebu pokazati svoje vidjenje cijele te kompleksno zanimljive situacije, i moram biti iskren, nije razocarao. Film u svojem trajanju nudi niz uzbudljivo trilerskih scena, realisticnih akcijskih scena, i dramaticnih trenutaka, koji su svakodnevnica za ovakve neobicne protagoniste. Leonardo je jos jednom pokazao da nije samo lijepo lice nego i odlican glumac, dok je Matt Damon secirano suptilan kao beskrupulozni bad guy. Ne smijemo zaboraviti i jos jednog LIKA, koji igra ovdje vaznu ulogu, a cija je performansa bila esencijalna za citavu dubinu filma, a to je Jack Nicholson u ulozi sefa mafije. Cisto da dobijete dojam koliko je vazan projekt ovo bio, napomenit cu i ostatak sporednih uloga, koji bi u bilo kojoj drugoj postavi nosili naslovne likove a to su Mark Wahlberg, Alec Baldwin, Martin Sheen, Vera Farmiga itd. Sve u svemu, odlican triler koji ce vas drzati na rubovima debelih skupih fotelja veceras u 23:00h na NOVA TV.

Read more »

HANGOVER

MAMURLUK(HANGOVER) je revitalizirao pomalo umorni utabani put kojim je dosadno krenuo zanr komedijE. Jim Carrey nije vise bio sinonim za mega zaradu, Eddie Murphy se posteno izkrahirao i komercijalno i kreativno s budalastinama tipa PLUTO NASH i MEET DAVE, dok su jedine zvijezde vodilje komedije ostali odnosno postali Will Farrell i Sacha Baron Cohen, ali ni oni ne mogu snimati godisnje pet filmova. Uglavnom, trebao je preokret, a redatelj Todd Phillips(OLD SCHOOL) je bio idealan izbor za to. Uzevsi originalni "who done it scenarij" i uvrstivsi ga savrseno u zanr komedije postigao je da komedija ne bude samo smijesna nego i osvjezavajuca. Jedini problem se nametnuo u likovim i djelima njegovih glavnih protagonista koji su bili mahom nepoznati sporedni glumci. Bradley Cooper je bio nekakva soft inacica Matthewa McGoughoneheya(s kojim su ga svi i mjesali), Ed Helms je bio nekakva kvazi TV zvijezdica zahvaljujuci seriji URED, dok je Zach Galifianakis bio totalni autsajder s meni jednom jedinom zapamcenom ulogom u filmu WHAT HAPPENS IN VEGAS. Ali, promidjba je bila odlicna, s trailerom koji je zaintrigirao sve( Mike Tyson pjeva, tigar u WCu). Ostalo je naravno povijest. A za one koji ne znaju kako ta "povijest" izgleda, imaju pravo na popravni u subotu u 21:50h na NOVA TV.

Read more »

THE GAME

IGRA(THE GAME) je trece redateljsko ostvarenje mog favorita Davida Finchera. Nakon savrsenog SEDAM, tesko je bilo odrzati korak i dokazati da SEDMICA nije bila samo puka sreca. Srecom za sve, IGRA je dokazala da sreca tu nije imala prste i pobrala odlicne kritike. Film prati snobovskog bogatasa(po meni najbolja uloga Michaela Douglasa) kojemu disfunkcionalni brat(sporedni Sean Penn) za rodjendan pokloni nekakvu zabavno rekreacijsku opciju koja se zove IGRA. Daljnji ili jos bolje kazano sire objasnjenje radnje nije svrsihodno odavati, jer je samo odmotavanje price zapravo jedna od kvaliteta filma. Film stvarno nudi sve, od odlicne glume, bezgresne rezije, do odlicne atmosfericne kamere i jos  boljeg osjecaja koji vam prevladava tijekom gledanja, a to je da zelite jos. A sto je to IGRA mozete otkriti veceras na CINEMAX televiziji u 20:00h, u videotekama, ili na nacine koje samo vi znate. Ono sto ja znam, jest da mi je ovo jedan od drazih filmova i toplo preporucam svima  gledanje istoga.

Read more »

LUCKY NUMBER SLEVIN

LUCKY NUMBER SLEVIN je film koji je komercijalno podbacio. Zapravo moglo bi se tocnije kazati, zakazala je distribucija i promidjba. Ili jos najbolje kazano, kvaliteta odmotavanja samog filma, njegove kompleksne zanimljive ""who done it" price je kriva sto se u traileru nije moglo/smijelo pokazati koliko je zapravo dobar film. Ja bi ga najbolje opisao, kao savrseni kaos, koji ce vas natjerati da nagadjate do samog kraja. A ako kojim slucajem predvodjeni svojim filmofilskim nosom i pogodite bit radnje, nije bitno, jer odlicna trilersko, noir, zabavna radnja i njena interpretacija u likovima i djelima Josha Hartnetta, Morgana Freemana, Bruce Willisa i Ben Kingsleya je sama po sebi vec dovoljna da pogledate ovaj osvjezavajuce drugaciji, ali veoma dobar film Paula McGuigana(WICKER PARK, PUSH). U ponedjeljak na RTLu 22:20h obavezno pogledajte.

Read more »