Monday, March 10, 2014
Arnolph
Četrnaestogodišnji Ducnan(Liam James) odlazi na ljetni odmor s majkom(Toni Collette), naporno prenapuhanim dečkom(Steve Carrell) i njegovom kćerkom. Iako je na početku mislio kako će mu ovo biti najgori praznici do sada, prilikom posjeta vodenom parku, upozna njegovog cool voditelja Owena(Sam Rockwell) i njegove zaposlenike/prijatelje, s kojima instant stvori prijateljski odnos, koji će ga dovesti do mnoštva neočekivanih, ali dobrodošlih situacija.
Film LJETO ZA SJEĆANJE(THE WAY WAY BACK), iako tinejdjerskog duha s par simpatičnih situacija u tom tonu, u samoj suštini ima puno veći emocionalni dijapazon, koji secira ponajviše disfunkcionalnost djece koja se odgajaju kod rastavljenih roditelja, ali i disfunkcionalnost samih roditelja u takvim okolnostima. Naime, prečesto djeca nepravedno snose teret krivnje dok balansiraju izmedju tatinih i maminih želja i trenutnih emocionalnih ekspresija, do te mjere da kod jedne vrste roditelja postanu zamjena za izgubljenog supružnika, a kod drugih postanu dodatna prtljaga koje se sustavno riješavaju izlikama. Logično je da takva djeca u nedostatku adekvatne raspodjele emocija često završe u rukama "ulice i prijatelja" koji prečesto budu loši učitelji, dok nude "privlačne probleme". U recentnom ostvarenju je malo drugačija priča. Naime, Duncan ne upoznaje loše društvo i ne upada u probleme, upravo suprotno i pomalo nestereotipno, on upoznaje prave prijatelje, koji iako dobno neadekvatni, postanu utočište sreće i odrastanja za pomalo zbunjenog Duncana. Jedna toplo ostvarenje je redateljski prvijenac Nat Fawona i Jim Rasha koji su se predefilirali kroz manje glumačke ulogice(RENO 911, NASLJEDNICI) neobičnih likova, i kao takvo vrijedno svake pohvale. Ima naravno tu ponekih stereotipnih greškica koje se lako oproste kad se uzme u obzir činjenica da trajanje od 103 minute prodje s rijetko vidjenom poletnošću. Umnogome se redatelji moraju zahvaliti inspirativnim glumačkim bravurama Steve Carrella(GET SMART, američka OFFICE), koji je napokon odigrao jednu drugačiju ulogu, Toni Collette, koja je izgleda kao stvorena za ulogu emocionalno nestabilne majke(ABOUT A BOY), mladoga Liama Jamesa koji je sa pogodjenom suptilnošću oživio lik Duncana, ali ponajviše Sam Rockwellu(THE MOON), koji iz uloge u ulogu dokazuje koliko zapravo ima širok glumački dijapazon, koji je u Hollywoodu nepravedno podcijenjen. Uvijek sam tvrdio koliko je dobra stvar kada su scenarist(i) ujedno i redatelj(i), s jasnom poantom priče i ciljom, što je veoma vidljivo u ovom filmu. Zapravo teško je neći loše segmetne ovog ostvarenja osim eventualno malo zbrzdanog poslijednjeg kvartala filma, koji ostavi poneki lik karakterno nedorečen, no to se lako da oprostiti kada se radi o redateljskom prvijencu, koju definitivno gledajući širu sliku ima neki posebni bouque, koji vas vrati malo u prošlost, točnije u mladost, na način da neke situacije preispitujete i usporedjujete, ali vas savjetuje i za budućnost, gdje će ti vi jednom moći i trebati učiniti nekome život bolji, ili još točnije ugodnijim i razumljivijim.
Posted in: 
Posts
