Friday, March 07, 2014
Arnolph
Redatelj Alexander Payne(ABOUT SCHMIDT) uživa ogromno poštovanje stručnijeg djela filmskog svijeta, i svaki se njegov film prati s ogromnim zanimanjem, da ne spominjem činjenicu da su mu zadnja tri filma, STRANPUTICA, NASLJEDNICI i recentni NEBRASKA, nominirani za Oscara u kategoriji najboljeg filma, dok je STRANPUTICA jedina(dosad) i potvrdila tog najvažnijeg Oscara, sada već davne 2004 godine. Zbog tog povlaštenog renomea kojeg uživa, Payne se s NEBRASKOM odlučio pomalo rizično, cijeli materijal snimiti u crnoj-bijeloj tehnici, što je vjerovatno na prvu loptu, odvratilo veliki dio publike na gledanje, dok je skoro neminovno da će u većini zemalja doživiti direktno na video distribuciju, izuzev nekakvih godišnjih Oscar revija. Sam sinopsis, kao i u većini Paynovih ostvarenja je poprilično jednostavan i prati ostarjelog i pomalo senilnog Woodya Granta(Bruce Dern) koji dobije nekakvu lažnu obavijest da je osvojio milijun dolara, što ga uvjeri kako mora ići na put u susjednu državu, kako bi skupio nagradu. Kad je za to čuo njegov sin, David(Will Forte), odluči ga sam odvesti tamo, da bi izbjegao mnogobrojne neugodnosti, potencijalne nezgode ali da bi i nadoknadio izgubljeno vrijeme s svojim ocem, inače alkoholičarem koji je uvijek bio u svom svijetu i skoro nikad nije imao vremena za druženje sa obitelji. Na putu do odredišta će naići na mnogobrojne zgode i nezgode u kojima će pomalo skeptični i razočarani sin, upoznati oca na jedan totalno drugačiji način. Kao što sam već rekao, jednostavan scenarij, svojevrsni sada već zaštitni znak Paynea, koji u centru zbivanja ima neizbježni road trip, putem kojeg odvodi svoje likove do emocionalnih otrivenja i pronalaska samog sebe u cijeloj priči. Iako naizgled isti, svaki Payneov film se obraća drugačijoj obiteljskoj strukturi. U STRANPUTICI to su bili jako bliski prijatelji, skoro obitelj, u NASLJEDNICIMA je to bio disfunkcionalan srednjovječan brak, dok se u NEBRASKI, redatelj dodirnuo najrizičnije skupine, ostarjelih ljudi, koje mi nerijetko nazivamo roditeljima, ili djedovima i bakama, a koje realno nitko ne shvača odveć ozbiljno i koji uglavnom smetaju potencijalnoj idili većini obitelji. Pogodio je Payne s crnom bijelom tehnikom, koja vjerno oslikava unutarnje stanje glavnog protagonista, introvertiranog Woodya, koji samo želi podići svoju nagradu, ne obazirući se previše na diskutabilna zbivanja oko njega a kojega je Bruce Dern(ODBJEGLI DJANGO, ČUDOVIŠTE) odglumio s toliko suptilnom preciznošću da se zapravo ne može kazati gdje završava gluma a započinje Dern i obrnuto(potpuno zaslužena Oscarovska nominacija u kateforiji najbolje muške uloge). Iako mnogo puta već dodirnuta tema žena koja upravlja mužem i čitavim obiteljima(cijeli serijal SVI VOLE RAYMONDA) i ovdje ima svog zastupnika, svojevrsnu "Marie" u liku Kate Grant(June Squibb) koja ne uvlači jezičinu, uglavnom vrijedjajući svog nezainteresiranog muža, kojemu svi sad, zbog potencijalnog dobitka, poklanjaju pažnju. I njena uloga u interpretaciji June Squibb(ABOUT SCHMIDT, MIRIS ŽENE) nije prošla nezapaženo i svojom "iritantnošću" je zaintrigirala Akademiju, koja ju je nominirala u kategoriji najbolje sporedne uloge(no realno mislim je neče potvrditi). Dodirnuo se scenarist Bob Nelson i pomalo žalosnog odnosa medju obiteljima, gdje se nerijetko rodbina ne kontaktira godinama, i samo lešinarski, nakon smrti jednog od njih dodju provijeriti da li je ostalo što kostiju i za njihove zube. Mnogo je podtekstualnih referenci dirnuo naizgled jednostavan scenarij, dok će poneki skeptici kazati kako Payne snima jedan te isti film samo s različitim glumcima non stop, no to zaista nije istina, a ako kojim slučajem možda i jest, bar snima jedan te isti film o bitnoj stvari, obitelji, koja iako nesavršena, večini predstavlja jedinu konstantnu i utočište, dok se s ovim filmom približio možda i najugroženijoj i najizbjegavanijoj vrsti na ovom planetu, starim ljudima, dajuči svima jasnu poruku, da ako smo baš sretni, da će mo i mi postati jedni od njih, i samo s tim saznanjem, bi se prema njima trebali ponašati, ako ništa bar respektabilno i s poštovanjem i samo ponekad ih poslušati što govore, tko zna, možda u onom šumu nesuvislih decibela dobijemo i poneku korisnu informaciju, jer ipak su oni malo duže na ovom trečem kamenčiću od Sunca.
Posted in: 
Posts
