Tuesday, November 26, 2013
Arnolph
Majka(Luminita Gheorghiu) pokušava uspostaviti pomalo izgubljen odnos s svojim sinom(Bogdan Dumitrache) koji ne pokazuje apsolutno nikakvu zainteresiranost za uspostavu normalne komunikacije. No kada sin, u prometnoj nesreči, usmrti dijete, majka će pokušati na svaki moguči način, legalni i ilegalni, izvući svog sina iz te neugodne situacije. POZA DJETETA(POZITIA COPILULUI) je bio dio službene konkurencije Berlin film festivala 2013 godine na kojem je na kraju slavio njegov redatelj Calin Peter Netzer, osvojivši Zlatnog Berlinskog medvjeda za najbolju režiju. Upravo način režije najviše upada u oko tijekom gledanja filma. Paleta emocija koja prevladava u filmu savršeno odgovara sivkasto-plavoj zagasitoj boji za koju se redatelj odlučio, i moram priznati potpuno pogodio. Naime, film se bez greške mogao odigrati i u bilo kojem kazalištu i ostaviti jednak efekt. Biser filma je naime kompleksan scenarij, pametno minimaliziran na jedan prijeloman dogadjaj i na samo par, uglavnom interijernih lokacija, s nekolicinom glumaca i širokim kadrom snimanja glavnih protagonista koji progovaraju samo brutalno ozbiljne rečenice. Naime scenarij kojeg supotpisuje redatelj Netzer se libio dodirnuti u temu diskutabilnog odnosa izmedju majke i sina, koja je općepoznata, ali ne baš "dirana" s filmskog stajališta na ovako dubok, realan, ozbiljan i mračan način. Film veoma sugestivno upire prstom krivnje u majke, koje svoje sinove vole odveč posesivno i subjektivno, ne puštajuči objektivnosti i drugim ljudima da umješaju prste, a rezultat toga u večini slučajeva nije pozitivan iz više razloga. Prvi negativni produkt takvog odnosa redatelj vidi u nemogučnošču "djeteta"(kad postane muškarac), da stvori potpuni intimni odnos od povjerenja s niti jednom drugom ženskom osobom(veoma sugestivna scena "masiranja" modrice), kao i strah od raznoraznih nerealnih strahova, razne fobije i sl. Drugi produkt je taj da "dijete" u jednom trenu, od silne kontrole i u najbezazlenijim situacijama od strane posesivne majke, stvori svojevrsnu averziju od nje, i samo što želi jest da ne postoji. Veoma osudjujuči film, koji nudi svojevrsnu ruku pomirbe "majkama" pri kraju filma kada ona jecajući moli roditelje poginulog djeteta da oproste njenom sinu, jer kako kaže ona - "on je njoj sve, zjenica u njenom oku, umrla bih za njega, sve bih mu dala" a ne može mu dati jednu jedinu stvar koju on zapravo najviše treba u fazi u kojoj postaje muškarac, SLOBODU, jer kao što bi ona umrla ZA njega, tako bi umrla i BEZ njega. Jedine zamjerke ovom filmu vidim u pomalo slabijoj glumi sporednih protagonista čija je interpretacija uloga bila jako bitna za potpuni doživljaj filma, no oni nisu to uspijeli iznjeti na pravi emotivan način, i nažalost premalo dirnuta tema korupcije i mita, za koju bi bilo bolje da je se nisu dirali, nego ovako trivijalno i plošno kako jesu. Dvoje glavnih, "majka i sin", su odlično odradili svoj posao, dok je "majka"(Luminita Gheorghiu) ipak izvojevala malu glumačku pobjedicu s svojim "tour de France" suptilno emotivnim showom, koji tijekom večine filma osvaja hladnoćom, predanošču i manipulativnim sposobnostima, ali i katarzičnom emotivnom transformacijom na samom kraju. Sve u svemu jedan bitan film, koji progovara o ozbiljnoj temi, u kojem će svatko izvuči ponešto "za sebe", ili možda cak "o sebi".
Posted in: 
Posts
