Friday, April 18, 2014
Arnolph
Film Wes Andersona(LIFE AQUATIC WITH STEVE ZISSOU, DARJELING LTD.) HOTEL GRAND BUDAPEST(THE GRAND BUDAPEST HOTEL) prati neobične avanture legendarnog predstojnika najpoznatijeg Europskog hotela Gustava H(Ralph Fiennes) i njegovog potrčka Zera(Tony Revolori) u periodu izmedju dva rata.
Mislim da i ptice na grani znaju da otići gledati film(ove) osebujnog redatelja Wes Andersona, neće biti svakidašnji doživljaj. Iz filma u film, nastavlja više ili manje oduševljavati ako ništa svojom originalnošću, i doslijednošću vizualnog prosedea koji je uvijek u službi neke veće, bitnije priče. Iako se najčešće podtekstualno osvrće na obiteljske (ne)prilike, u recentnom ostvarenju, osim minimalističnog seciranja već spomenutih obiteljsko-prijateljskih odnosa, umetnuo je i kritiku modernog društva, koje je izgubilo sve one kvalitetne karakteristike "zlatnog doba" za koje Anderson misli da su prijeko potrebne u doba kad je binarni kod zamijenio pisanu i izgovorenu riječ i stvarni fizički dodir. Pristojnost, manirizam, ljudski kontakt, slučajni susreti koji rezultiraju usputnim razgovorom, ili ako ste baš sreće i avanturom, makar i trenutno nezgodnom, su potpuno izgubljeni zbog posvemašnje potrebe za binarnim avanturama, koje nas, iako to još ne vidimo, otupljuju i ograničavaju pod sasvim logičnim opravdanjem da nas zapravo informiraju i da nam pomažu. Što se tiče same egzekucije filma, odradjen je s rijetko vidjenom lakoćom pripovijedanja, koje poput neke bajke ispričane od strane kreativno inspirirane osobe, ostaje u vašim ušima, očima i srcu, dugo nakon odgledanog. Emocije, zanimljiv sinopsis i odlična karakterizacija likova, kombinirana je s već dobro poznatim vizualnim izričajem Andersona, koji se razlikuje od njegovih prijašnjih ostvarenja, točnije bogatija je, do te mjere da bi se, ma koliko to čudno zvučalo, najbliže približila Andersonovoj viziji "blockbustera". Naravno ništa od ovog napisanog nebi imalo svoju težinu i kvalitativnu vrijednost da nije imao super raspoloženu glumačku ekipu, predvodjenu odličnim Ralph Fiennesom(CRVENI ZNAJ, BRIŽNI VRTLAR) koji je ako se mene pita u najmanju ruku, ovom ulogom zaslužio Oscarovsku nominaciju. Njegov vrijedni suputnik i jedini prijatelj Zero u interpretaciji relativno nepoznatog Tonya Revolorija je pogodjen kao neiskusni, nespretni, neobrazovani pratilac na tragu Tonta, koji kroz lošu, drvenu glumu, stvara odličan metafilmski komičan efekt. Ostatak glumačke podijele počevši od Edwarda Nortona, Tilde Swinton, Harvey Keitela, Jude Lawa, Adriana Brodya, Saoirse Ronan, Lea Seydoux, Bill Murraya, Tom Wilkinsona, Willema Dafoea, Jeff Goldbluma i drugih, su svaki ponaosob i u ono malo minutaže koje su dobili stvorili hvale vrijedan i upečatljiv efekt. Sve u svemu jedno bitno ostvarenje, umotano u naizgled mali, smiješan filmić, na koji će većina gledati kao na zabavno, pomalo drugačije, naivno iskustvo, dok ustvari ima puno važniju poantu, koja nije kao u većine alternativnijih ostvarenja umotana toliko duboko da se ne može odgonetnuti, nego koja je kao nikad prije, prezentirana na "svijetlo dana", ili ako se Andersona pita, blistavo žuto svijetlo koje obasijava interijer Grand Budapest Hotela.
Posted in: 
Posts
