Monday, April 21, 2014
Arnolph
Danski redatelj i scenarist Nicolas Winding Refn je blago kazano, kupio malu vojsku obožavatelja, režirajući neobično pomaknute vizualne poslastice poput BRONSON, DRIVE, VALHALLA RISING u vrijeme kad se odmicanje od stereotipa i nudjenje nečeg novog, cijenilo možda i previše. Naime iako se redom radi o zanimljivim ostvarenjima, ne mogu se oteti dojmu, da su kvaliteti i popularnosti spomenutih filmova više doprinjele karizme i trenutni zvijezdani statusi(popularnost) glavnih glumaca(Tom Hardy-Mads Mikkelsen-Ryan Gosling), koji su čak pomalo i metafilmski stvorili efekt veći od života s svojim prepoznatljivim interpretacijama. Tu se možda i najviše ističe spomenuti Gosling(SLOM, BILJEŽNICA), koji je s Refnom stvorio lik, kojeg evo u recentnom ostvarenju naslovljenom SAMO BOG PRAŠTA(ONLY GOD FORGIVES) ponavlja već četvrti put. Taj lik je šutljiv, neobičan, snažan, privlačan a da ga naizgled to uopće ne interesira i kroz filmove NOTEBOOK, DRIVE, GRIJESI OČEVA i recentnom ostvarenju, kupuje svoje fanove, na rijetko vidjen način, tako popularizirajući filmove, koji su više mediokritetni(DRIVE, NOTEBOOK) i loši(ONLY GOD FORGIVES) nego kvalitetni i bitni(GRIJESI NAŠIH OČEVA). Redatelj Refn je to jasno vidio, i produžio suradnju s Goslingom do te mjere da se njegovi filmovi prvenstveno baziraju na takvom već sad pomalo stereotipnom liku, i onda se skoro nepostojeća radnja stvara oko njega. Najočigledniji slučaj toga je recentno ostvarenje, gdje zapleta(majka nagovara sina da osveti ubijenog brata) skoro i nema, i gdje se nekakva vizualna minimalistična i pomalo morbidna egzekucija doima kao "prljavi" san redatelja, kojeg je htio realizirati, i nažalost uspio, zbog posvemašnje potrebe za nečim alternativnijim i drugačijim. Ta potreba koju sam maločas spomenuo nije loša stvar, kad je u službi neke veće priče, poante kao u primjerice SVETI MOTORI(HOLLY MOTORS), no u ovom slučaju, služi isključivo kao nekakav egocentrični samozadovoljavački preformans redatelja Refna, koji je kao i primjerice Tarantino s filmom KILL BILL, htio dokazati da može napraviti što god mu padne na pamet, a da će publika svejedno dočekati to s ekstazom, dok će realne kritike ići samo u službi činjenice da je i loša promidjba, zapravo promidjba, ako ne i najbolji način promidjbe. To se u slučaju SAMO GOD PRAŠTA nije dogodilo, i Refn je izuzev zagriženih obožavatelja Goslinga, dobio veliku pljusku kritike, ali još važnije i publike, koja je u velikoj mjeri izignorirala film. Da ne bih samo pljuvao, jer to mi nikad nije bio cilj, moram spomenuti da film ima jedan dobar segment, koji je nažalost realiziran na krivi način, ili točnije kazano stavljen u drugi plan, a tiče se diskutabilne i kontroverzne teme odnosa majke i sina, koji iako možda u ovom slučaju trivijaliziran i ekspresivno odveć karikaturiran, na trenutke pogadja u suštinu, sugerirajući nekakav sveprisutni ali globalno prekriveni ili zamaskirani Edipov sindrom, za koji sam siguran da je više nego prisutan u večini tih odnosa. Nažalost, ako je ta tema i bila ideja ili cilj, realizirana je na totalno krivi način, točnije žrtvovana je zbog ega i sad već prepoznatljivog vizualnog izražaja Refna, kojeg ako ništa, treba poštovati zbog upornosti i dosljednosti svojoj realizaciji. Sve u svemu jedna kriva, manjkava egzekucija jedne bitne teme, koju će većina publike, totalno opravdano dočekati na nož, dok onima koji bi htjeli pogledati releventno i realno ostvarenje na temu odnosa majke i sina, sugeriram odlični rumunjski film POZA DJETETA(POZITIA COPILULUI/CHILDS POSE).
Posted in: 
Posts
