BLUE JASMINE

Nisam bio "aktualan" kad je osebujni i prepoznatljivi redatelj Woody Allen bio, navodno, u najboljim redateljsko/scenarističkim godinama i iznjedrio kultne naslove kao što su MANHATTAN ili Oscarom nagradjeni ANNIE HALL ali sam zato u poslijednjih sedam godina svjedok njegovog povratka u velikom stilu. Naime nakon što je režirao blago kazano mediokritetske uradtke kao što su PROKLETSTVO ŠKORPIONA, HOLIVUDSKI SVRŠETAK, MELINDA I MELINDA, i zaradio redom mlake kritike i lošu prodju na kino blagajnama odlučio se preokrenuti ploču i zaviriti duboko u "mračnijeg", ozbiljnijeg Woodya, što je rezultiralo vrlo dobrim psihološkim trilerom ZAVRŠNI UDARAC koji je oduševio kritiku i ozbiljniju publiku. Zatim su opet uslijedila dva mediokriteta(KASANDRIN SAN, SCOOP) koji kao da su bili zagrijavanje za vrlo dobri, poletni VICKY CHRISTINA BARCELONA i zatim šlag na tortu, jedan od ingenioznijih scenarija u poslijednje vrijeme(koji mu je pribavio i Oscara), onaj za film PONOČ U PARIZU. Nakon što je spomenuti PONOČ U PARIZU oduševio kritiku i po prvi puta u večem broju publiku(zaradio Allenovih rekordnih 60ak milijuna u Americi), uslijedio je RIMU, S LJUBAVLJU, koji je opet, kao mnogo puta u Allenovoj karijeri podijelio publiku, na one koji su ga obožavali i one koji ga baš nisu doživjeli na pravi način. Poslijednji Woodyev uradak, BLUE JASMINE(JASMINE FRENCH) donosi kombinaciju socijalne ozbiljnosti s neizbježnim Allenovim dijaloškim "prepirkama" izmedju dva spola, za koje on podtekstualno uvijek, barem ako se mene pita, sugerira da su muški s Marsa a žene s Venere i to je sve što se mora shvatiti da bi se omogučio kakav takav suživot na trečem kamenčiću od Sunca. Film naime prati srednjovječnu Jasmine(Cate Blanchett), inače pravog imena Jeannete, promijenila ime jer nije dovoljno "posebno", koja nakon samoubojstva supruga(savršeno pogodjeni Alec Baldwin), mora napustiti elitna gnijezda u kojima su obitavali, da bi se vratila u San Francisco na grbaču polusestri Ginger(Sally Hawkins) koju je uvijek voljela, ali koja je po njezinom mišljenju, preglupa i nedovoljno ambiciozna da bi je trpjela. No, stvari su se promijenile za Jasmine, jer ne samo da joj je suprug počinio samoubojstvo, nego ju je ostavio bez ičega, što je rezultat njegovih bankarskih pronevjera od kojih je ona zatvarala oči jer se nikad nije trebala brinuti oko ničega osim dobrog imidja. Sad, ostavljena bez ičega, mora naučiti kako živjeti s polusestrom za koju baš ne mari, poslom kojeg baš ne želi, i konstantnim psihičkim epizodama koje ne može kontrolirati. Mora se priznati da je Woody dobro scenaristički zapaprio ovoj srednjovječnoj ženi, ne dajuči joj, kroz seriju nezgodnih situacija, trenutka da se odmori od nevolja koje su je snašli, kao da joj želi poručiti "dosta si se odmarala i zatvarala oči od realnosti života i bježala od problema, sad ču te po brzom postupku naučiti o svim neugodnostima koje život nudi", što je efetkno i uspio. Cate Blanchett još jednom pokazuje da je vrh svjetske glumačke lige i da može odigrati praktički sve, dok je u ono malo minutaže koju je dobio, Alec Baldwin potvrdio koliko zapravo dobro, može igrati šarmantnog pokvarenjaka, čovjek mora da je takav u privatnom životu, bar malo. I ostatak glumačke ekipe je obavio solidan, ili točnije adekvatan posao nužan za ovakvu vrstu dijaloško situacionih filmova. Režija Allena, kao i uvijek, nije u prvom planu i dopušta, kao i mnogo puta dosad u njegovim filmovima, kompleksnim likovima s suptilno britkim dijalozima da preuzmu inicijativu, što su oni vrlo dobro i napravili. Iako na trenutke djeluje smiješno, film je sve samo ne to, jer teoriju "tko visoko leti, nisko pada" demonstrira na jedan jako brutalan psihološki način, s poslijedicama od kojih se teško oporavlja. Osuda je ovo Allena, upučena prema svim onim ženama bogatih biznismena, za koje znaju da do bogatstva nisu došli skroz legalnim putem, ali svejedno zatvaraju oči, ne želeći znati odakle sve te skupe stvari zapravo dolaze, dok im je jedina "ispovijed" povremeno pomaganje onima potrebitima, sredstvima koja su, ironično, ukradena upravo tim istim potrebitima. Sve u svemu jedan povratak Allena mračnijim tonovima na tragu ZAVRŠNOG UDARCA, s malim dodatkom poletnog, verbalnog muško-ženskog okršaja spolovima, koje smo navikli vidjeti kroz gotovo sve Allenove filmove.

Posted in: 2013,Comedy,Dobro,drama