Saturday, March 01, 2014
Arnolph
Negdje u bliskoj budućnosti, usamljeni pisac Theodore(Joaquin Phoenix), zaposlen u kompaniji koja posreduje prilikom razmjene privatne korespodencije, kupi operacioni sustav umjetne inteligencije, koji je koncipiran na način da udovolji svakoj njegovoj potrebi. Kako se nedavno rastavio s ženom, a ima problema s upoznavanjem drugih osoba, započne romantičan odnos s svojim operacionim sustavom koji sebe naziva Samantha(glas Scarlett Johansson), no ubrzo će s dobrim segmentima, početi stizati i oni loši, rekli bi ćak i "neočekivano uobičajeni".
ONA(HER) je objektivno dobrodošao nesvakidašnji projekt, no opet svakidašnji ako se pita redatelja Spike Jonzea, inaće i scenaristu ovog ostvarenja, koji je s neuobičajenim pričama na "ti", kad se uzme u obzir da je režirao BITI JOHN MALKOVICH i U KRALJEVSTVU DIVLJIH STVORENJA. Prvo što moram spomenuti je kako je prava šteta, da ne kažem greška, što je Akademija zaobišla Joaquina Phoenixa u kategoriji najboljeg glumca, jer je zaista kameleonski i ekspresivno odradio ovu ulogu, do te granice da ga se ne da poistovjetiti sa svim dosadašnjim ulogama(GLADIJATOR, WALK THE LINE, MASTER), dok ne bi bila greška da se i Scarlett Johansson(AVENGERS, ZAVRŠNI UDARAC) našla na popisu nominiranih u sporednoj ulozi(iako je samo radila glasovnu podlogu). No ništa, preostaje pet ostalih nominacija koje ovaj film može potvrditi, a to su najbolji film, pjesma(predivna), glazba(ambijentalno savršeno pogodjena), produkcijski dizajn(idejno besprijekoran) i originalni scenarij, za koji bi bio veliki grijeh Akademiji ako ga ne dodijeli, jer zaista jest originalan i vrijedan poštovanja. Režija je besprijekorna, gdje Jonze artistički i audiovizualno oblikuje svoje scene tako da na trenutke izgledaju kao jedan idealni spot, savršeno ukomponiran s ambicioznom pričom koja ima realnu, ali nadasve filozofsku podlogu. Još jedna stvar koja imponira u ovom filmu jesu pametne scenografske i kostimografske dosjetke, gdje minimalizmom i odličnim odabirom ekterijernih i interijernih lokacija, film idealno odaje dojam bliske budučnosti bez upliva kompjuterski generiranih slika(CGI), dok je retro kostimografija pravi mali biser i potencijalni novi stil oblačenja koji bi mogao biti nametnut od strane onih koji tempiraju aktualne modne izričaje. Scenaristički gledajući, zaista pomalo neobećavajuća i uznemiravajuća, da ne kažem i osudjujuća vizija bliske budučnosti(možda čak i aktualne ako se malo bolje razmisli), koja za podlogu ima ljubavnu priču, veću i od samog života, mjerljivu jedino ionima. Naime, operacioni sustav Samantha, je dizajniran da kao i ljudsko biće, evoluira svakim svojim novim iskustvom, samo u jednoj skroz drugačijoj, naizgled superiornoj verziji, gdje ne postoji gledanje u prošlost i žaljenje za propuštenim, nego realno življenje u sadašnjosti s efikasnim i pragmatičnim pogledom na svijet i probleme, gdje se malo što, ćini nemogućim, neostvarivim i neriješivim, što su i prečesto "epiteti" koji se vezuju za nas homo sapiense. No da ne bi ispalo da je redatelj Jonze na strani tehnoloških superiornijih efikasnijih strojeva, daje kao što bi svako odlično ostvarenje trebalo "za" i "protiv", dok se mi sami, trebamo odlučiti što nam više odgovara, odnosno točnije, čemu smo zapravo bliži, emocionalnoj suosječajnoj "mani" zvanoj prava ljubav, s kojom nikad ne znamo na čemu smo, i pravi je mali egzistencijalni rizik, ili smo više proračunati, sebični održavatelji fizičke manifestacije, kojoj emocionalni uplivi samo smetaju jednom većem cilju, što dužem preživljavanju pod svaku cijenu.
Posted in: 
Posts
