Monday, February 24, 2014
Arnolph
U GLAVI LLEWYNA DAVISA(INSIDE LLEWYN DAVIS) prati tjedan dana u životu mladog pjevača(Oscar Isaac) dok obilazi Greenwich Village folk scenu 1961 godine.
Ovako neobično minimalističan projekt si mogu priuštiti samo redatelji kalibra braće Coen(FARGO, NEMA ZEMLJE ZA STARCE, VELIKI LEBOWSKI), kojima producenti predaju kompletno uzde kontrole u ruku, znajući da i od realno nikakvog opipljivog scenarija, stvore Oscarovski materijal, koji kasnije kroz razne Oscarovske revije diljem planete, ostvari više od svog realnog komercijalnog potencijala. To se dogodilo i s ovim recentnim ostvarenjem, samo što nominacije nisu došle u popularno kazano "najvažnijim kategorijama", nego u dvjema "sporednim"(kamera i zvuk), što se odrazilo i na slabiju financijsku zaradu, što je ponajviše rezultat činjenice, da u većini zemalja, nije prikazivan u redovnoj kino distribuciji. Glazba je ono što prevladava u filmu, i zaista sam iznenadjen činjenicom da film nije nominiran u kategoriji najbolje glazbe, ili možda čak i pjesme(ima ih par dobrih). Kamera je zagasito tamno pogodjena, i dočarava unutarnja previranja glavnog lika i cijelog tog underground folk glazbenog svijeta, totalno je zaslužena nominacija u toj kategoriji. Gluma je minimalistična i veoma realno životna, osim možda John Goodmana(ARGO), s čijim su preglumljenim likom Coenovi morali odati počast svim onim njihovim neobičnim osobenjacima u bivšim filmovima, ali ako se mene pita, u ovom filmu, totalno nepotrebno. Ostala glumačka postava, Justin Timberlake(IN TIME), Garrett Hedlung(TRON LEGACY), Carey Mulligan(VELIKI GATSBY) nije imala nešto previše ni materijala, s obzirom na činjenicu da se Oscar Isaac(DRIVE, ROBIN HOOD) u intepretaciji naslovnog Davisa nalazi u doslovno svakoj sceni. Isaac je opravdao očekivanja i iznjeo sav film na svojim pomalo neiskusnim ledjima s suptilnim stilom, koji se vjerovatno od njega i tražio. Film je zapravo punokrvna drama s porukom, koja se odmotava veoma sporo, ali narativno potentno, s nejasnim početkom i krajem koji se isprepleću, no ne na konfuzan način, nego na jedan gospodski i iskusni, u maniri pravih redateljskih majstora. Iako na početku i previše spor i nejasan, film kroz sredinu naglo dramaturški ubacuje u petu brzinu i suptilno, kroz razne dijaloge, secira lik i djelo Davisa, koji nije osoba za zavoliti na prvu, ali koja vas svojim stavom i dosljednošću njegovog bazičnog razmišljanja, osvoji. Naime on vjeruje u glazbu u svom iskonskom kvalitativnom obliku, ne u onom kvantitativnom, gdje plitka glazba za mase, rezultira večom prodajom ploča, time i večom popularnošću i zaradi dotičnog izvodjača, koji u cijelom tom procesu izgubi pravoga sebe, i svoju izvornu ljubav prema glazbi, postajući ljubimac ali i marioneta tih istih masa ljudi, koje mu uvjetuju njegov slijedeći materijal. Ali ne, naš prijatelj Llewyn Davis nije takav tip, i iako u dubini duše zna da to nije produktivno za njega, nastavlja s svojom upornošču koja će ga dovesti na isto mjesto odakle je i počeo, nigdje. Veoma pametno su brača Coen cijelu tu stigmu glazbene industrije i popularnosti zakamuflirali u samo tjedan dana u životu jednog iskonskog osobenjaka koji vjeruje u nešto više od pukog populizma, i koji svoj talent neče tek tako da proda, pa makar to značilo i egzistencijalnu propast. Lijepo je vjerovati da postoje takve osobe, a još je lijepše vidjeti kad netko od "tih" čak i uspije, samo što vjerovatno na svakog tog koji je uspio, njih 20ak vjerovatno ostane izgubljeno u tami neke ulice, bez ikoga i ičega, osim možda pokoje modrice, mamurni i sa svojom gitarom u ruci, na prvoj fronti, boreći se protiv vjetrenjača. Sve u svemu jedno neobično ostvarenje, koje neće biti za svačije nepce, ali čija elementarna poruka, umetnuta u zanimljiv dramski dijalog s ponekim izletom u komediju situacije, pruža i više nego dovoljno da se ovaj film okarakterizira kao iznadprosječno ostvarenje s bouqeom.
Posted in: 
Posts
